6. mediteranski lutkarski festival nazvan Mediteraneo u organizaciji Kazališta lutaka Zadar (29.6.-3.7.2024.) nedvojbeno je dokazao da sve više kazališnih gledatelja prihvaća činjenicu da lutkarske predstave nisu „rezervirane“ za mališane jer su prilično vjerno pohodili predstave, a lutkarske predstave koje smo imali prilike vidjeti bile su, temama i pristupom, bliske odrasloj (zreloj) publici.
Slovenski lutkar, redatelj i glazbenik Matija Solce (1981.) je osoba s „tisuću talenata“ jer osim nabrojenog, on vrlo često smišlja tekst, slaže ambijent i oblikuje lutke (izuzetno je sklon animaciji predmeta i dijelova tijela), što se sve moglo uočiti u predstavi Harms je kriv (Teatro Matita i MCLU Koper) koju je izveo prve festivalske večeri (ulaz na sve predstave bio je besplatan pa je iznenađujuće da predstave nisu bile krcate). Harms je ime pod kojim je pisao ruski književnik Danil Ivanovič Juvačov (1905.-1942.), član skupine OBERIU čiji se pristup stvaralaštvu, temeljen na tezi da je „umjetnost neovisna o pravilima i logici stvarnog svijeta“ kosio sa sovjetskim idealom umjetnosti pa je Harms (kao i ostali članovi grupe) imao ozbiljnih problema (bio je uhapšen), tako da mu se djela, osim dječje književnosti, uopće nisu objavljivala u SSSR-u. Naša je sredina bila odlično upoznata s Harmsovom poetikom apsurda jer su zahvaljujući Nebojši Borojeviću i njegovom Kazalištu „Daska“ iz Siska od 1984. zaredale predstave temeljene na Harmsovim tekstovima.
Zapravo se čudim da je Solceu trebalo tako dugo vremena da posegne za Harmsovim radovima jer je meni očita bliskost njihovih „razbarušenosti“: tome u ovoj predstavi nije zasmetao dramaturg Miha Razdrih, ali je prilično pripomogla scenografkinja Larisa Kazić glazbenim strojem (u kojem dio čine i harmonike, omiljeno Solceovo glazbalo) na kojem Solce svira na razne načine (i usisavačem za prašinu), no koji ujedno služi kao pozornica za minijaturne likove (veličine šake) koji nam žele poručili nešto važno („baka krepucnula“). Harms je suviše zavodljiv da ga Solce ne bi (re)citirao, no mješavina jezika kojom Solce govori tekstove (tu se druže slovenski i češki i nešto što bih uz puno volje mogla prepoznati kao hrvatski) daje izgovorenom apsurdnom tekstu dodatni „štih“ i kada sam u jednom trenutku shvatila da više nisam na rodnom planetu, osjetila sam se odlično (možda je Solce ipak trebao osloboditi zarobljenika iz kovčega; ma nema veze). Sjećam se Solcea od njegovih profesionalnih početaka i uvijek sam bila očarana njegovom kreativnošću, no ne uvijek bezrezervno oduševljena ponuđenim rezultatima.
Druga je večer bila posvećena predstavi matičnog kazališta, a radilo se o predstavi Faust, ali ne prema Goetheovom tekstu već prema (pomalo šaljivom) tekstu Nine Pavlović u režiji Nenada Pavlovića. U Faustovom laboratoriju (Robert Košta) za vrijeme nevremena (sjajni oblikovatelj svjetla Frane Papić i oblikovatelj zvuka Mate Petričević) borave učenjak Faust (Dragan Veselić) i njegov učenik Wagner (Lino Brozić) i upuštaju se u pokus oživljavanja leša (Ana Cmrečnjak), ali to im baš ne polazi za rukom. Faustu nedostaje novaca (vidi se da je spisateljica „dijete suvremenog doba“) i on kreira vremeplov (najbolji dio predstave je Veselićevo izvrtanje bjeloočnica zbog izvanvremenskog putovanja), ali nakon iskustva s tih putovanja, čini mu se najboljim pozvati đavla (Juraj Aras). Netko je u nekoj sasvim drugoj prilici rekao „što se time dobiva“ i ja bih to ponovila za ovu predstavu.
Predstava „Faust“ obiluje nepotrebnom količinom teksta (uvjetno duhovitim), nema lutkarskih elemenata, glumci se silno trude, ali trajanje izvedbe guši njihove napore i osim što me razveselio glumački napredak mladih glumaca Brozića i Cmrečnjak, najviše me razveselio završetak ove prilično neinventivne predstave.