Svojedobno se pokušalo nagovoriti mlade ljude na odabir zanimanja koja će im osigurati egzistenciju, ali to obično nije bilo učinkovito jer su se neki, baš ali baš, htjeli baviti raznim oblicima umjetnosti. Među njima su najvidljiviji bili oni „pod svjetlima reflektora“ i upravo su se oni prvi počeli udruživati prema afinitetima, što je rezultiralo predstavama boljim od onih koje su se mogle vidjeti u „pravim“ kazalištima. Iako se često razglaba o nesigurnoj budućnosti mladih glumaca (nema novaca, nema mjesta u ansamblima, nema...) mnogi pronalaze prostor za svoje vizije. Među njima se tada pojavio (i opstao) Aplauz Teatar čija se nova predstava Plinsko svjetlo Patricka Hamiltona u režiji Marka Jurage (prijevod Kristina Kegljen, dramaturgija Dina Vukelić) udomaćila u klubu „Crni mačak“ (Mesnička 12, Zagreb) i po svemu sudeći, neće od tamo brzo izaći (treća izvedba 16.6.2024.).
Drama Plinsko svjetlo engleskog književnika Patricka Hamiltona (1904.-1962.) premijerno je izvedena u Londonu 1938. (još je godinama igrala na američkim pozornicama), a doživjela je i dvije ekranizacije: britansku u režiji Thorolda Dickinsona 1940. i puno popularniju američku 1944. u režiji Georgea Cukora. Prema naslovu Gaslight nastao je pojam „gaslighting“ za vrstu emocionalnog zlostavljanja u kojem se žrtva počinje preispitivati o stanju vlastitog uma. Hamiltonov manipulator je Jack Manningham koji suprugu Bellu uvjerava u njene čudne postupke (zaboravlja gdje je što ostavila ili je li nešto učinila) koji bi je mogli dovesti do ozbiljnih mentalnih smetnji (aludirajući na ludilo njene majke), a u toj manipulaciji mu pomaže sluškinja Nancy. Iako Bella prihvaća mogućnost da s njenim umom nije sve kako treba, primjećuje pravilnost u promjeni jačine plinske rasvjete ovisno o muževoj prisutnosti, odnosno odsutnosti, a kada inspektor Rough nasilno otvara Jackov stol, Bella tamo nalazi sve predmete koje je „izgubila“. Inspektor joj također otkriva pravo Jackovo ime i povod zbog kojeg je on nastoji izbezumiti i odstraniti iz kuće…
Rustikalni zidovi i nekoliko komada „starinskog“ namještaja uspješno su pretvorili komorni klupski prostor „Crnog mačka“ u ambijent s kraja 19. stoljeća, a tome doprinose i kostimi (Mirna Mihoković). Djeluje mi da se u tekst (iako ne poznajem original) nije osjetno interveniralo što mi je drago, jer se tako pokazuje da su manipulacija i zloća svevremenske kategorije. U početnoj sceni Jack (Ronald Žlabur) opušteno spava dok Bella (Ana Vučak Veljača) pokraj njega veze i, iako se radi o statičnoj situaciji, nedvojbeno među njima vlada određena napetost. Brzo se otkriva njegova sadistička narav i njezina ustreptalost što oboje dosljedno i bezrezervno dočaravaju: budući da Žlabura najčešće gledam u komičnom okruženju, ovakav mi je izuzetno zanimljiv, a tu njegovu „opakost“ pojačava Vučak Veljača svojom fragilnošću i sumnjičavošću. Smireni i promišljeni Slavko Juraga u ulozi inspektora i Laura Čerina kao lukava i vrckava Nancy zaokružuju vrlo uvjerljiv kvartet.
Predstava završava Bellinim riječima suprugu kojeg ne želi osloboditi iz lisica (koji odjednom apelira na njezin zdrav razum) i koja njegovim hapšenjem nalazi svoj unutarnji mir: „Luda sam i uživam punog srca, bez tračka žaljenja“. Poput nje, i ja sam „punog srca“ uživala u predstavi.