Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Senta, jedan od najstarijih vojvođanskih gradova, ugnijezdila se na desnoj obali Tise. Danas prometno izolirana, okružena zelenim varošicama, poljima kukuruza i suncokreta, izvan je svih putova. Autobusne su linije rijetke i nepouzdane. U tom uspavanom kraju zaustavljen je osmanlijski prodor. Bitka kod Sente (11. rujna 1697) bila je prva u nizu pobjeda novoga vrhovnog zapovjednika habsburških snaga Eugena Savojskog te su stvoreni uvjeti za potpisivanje Karlovačkog mira 1699. Novija kulturna povijest pak obilježena je jakom gimnazijom, djelovanjem amaterskog kazališta i likovne kolonije. Specifična pozicija većinskog stanovništva, konkretno vojvođanskih Mađara, oblikovala je tijekom godina amalgam tradicije, folklora i avangardnih tendencija. Stoga je i umjetnički izričaj nerijetko totalan – spajaju se poezija, proza, likovnost, muzika. Dokidaju se razlike. Važan je eksperiment. Osjećaj pripadnosti kompleksan je, podijeljen. Stranci su s obiju strana granice. Stvaraju, odlaze i ostaju, tu prepoznati kazalištarci poput Josefa Nadja, Andrása Urbána i Kinge Mezei.
Nastanak kazališta u Senti ponešto je drukčiji od našeg konteksta u kojem se nakon Drugog svjetskog rata ubrzano radi na profesionalizaciji, ali i prenamijeni sokolskih domova u domove kulture iz kojih će se uspješno ili manje uspješno nastaviti kazališna djelatnost. Senćansko mađarsko kamerno pozorište dobiva profesionalni status 2009. da bi 2011. godine postalo ustanovom od posebne važnosti Mađarskog nacionalnog savjeta. Dijele dvorane s Kulturno-obrazovnim centrom Thurzó Lajos te dvije godine nakon osnutka zapošljavaju ansambl, devetero mladih diplomiranih glumaca. Od prošle godine, kada kazalište preuzimaju glumac Zoltán Dévai kao ravnatelj te redateljica i glumica Kinga Mezei kao umjetnička ravnateljica, ambicije rastu. Organiziraju prvi showcase kazališta sa šest predstava. Intencija je pozicionirati se u Srbiji, a i šire. Valja upoznati publiku i stručnu javnost s radom i umjetničkom vrijednošću toga kazališta. Na sceni je Shakespeare, ali i potpuno drugi svijet satkan od stihova i vizualnosti. Riječ je o Živom pijesku Kinge Mezei. Neverbalna predstava upućuje na snagu margine, no i dalje je u smislu gostovanja i sveobuhvatnije recepcije ostala, nažalost, nedovoljno prepoznata.
Suautorstvo u širokoj paleti kazališnog iskustva
Drugi showcase, Kamarafest, u produkciji Senćanskog mađarskog kamernog pozorišta i organizacije Novem od 19. do 22. lipnja donosi šest predstava. Razvedenih tema od pjesničke hermetičnosti, klasika, mitova za djecu, identitetskih previranja do komercijalizma. Razvidna je kazališna otvorenost i glumačko suautorstvo. Iako različite, svaka se od tih predstava opire kulturi zaborava. Zazivaju se poznati i manje poznati pisci i slikari. Inzistira se na tjelesnom. Osjeća se svijet senzibilnije, drukčije. Izmiče se fokus tvrdoglavoj riječi. Posebna se pozornost pridaje detaljima, kostimografiji, scenografiji i oblikovanju svjetla, koji jasno daju do znanja da se i s malo može puno. Svi rade sve. Postavljaju i iznose scenu, aktivno sudjeluju na poticajnim okruglim stolovima. Takva vrsta zajedništva djelomično podsjeća na ambiciozne početke naših pokrajinskih kazališta od Vinkovaca do Virovitice. Kada Kinga Mezei za seestage izgovara: “Kazalište je postalo previše usmjereno na tekst, na jezik i previše je intelektualno”, osvještava se zaboravljeno, podsvjesno, instinktivno, emocionalno, žuđeno. Široka paleta kazališnog iskustva koje potiskujemo zatvarajući se u kutiju površne svakodnevice i njezina odraza na sceni.
Stihovi i slike, jadranska melankolija
Jedno od tih začudnih iskustava nalazim u ritmički nabijenom, gustom, borbenom Hladnom sutonu u režiji Kinge Mezei. Inspirirana je stihovima Jánosa Sziverija, mađarskog pjesnika i dobitnika nagrade Sinkó, te slikama i grafikama Józsefa Benesa. Počinje u tami, s anđeoskim krilima dok se cijevi spuštaju i podižu sa stropa. Scenografija Pétera Ondrascheka hladna je, šiljata, pomalo neprijateljska, ona koja upotrebom različitih materijala omogućuje da iz tame izviruju bića čudnih boja i oblika poput Judit Verbes u grotesknom kostimu iz Benesove litografije. Spajaju se nizovi izvedbenih elemenata. Nijemi film, apsurd, gotika, kabaret. Boje plavo, crveno i crno. Poigravaju se svjetlost i sjena. Satovi otkucavaju, padaju naranče, poezija je glasna. Dolazi iz crijeva. Iz unutarnje podijeljenosti bića, njegove rastrganosti. Ritam, kako ističe Svetislav Jovanov, odgovara ovom raspadnutom vremenu u kojem su pjesnici osuđeni na teturanje. Razdijeljeni smo u milijune sličica, stran nam je teži, dublji pjesnički rad koji Mezei prevodi u kazališni jezik dovodeći ga do ruba apstrakcije. Hladan suton ne traži racionalno, proračunato gledanje. Traži zaboravljenog saveznika, tankoćutnijeg, sporijeg, intenzivnijeg. Onog s dubokim korijenjem u zemlji koji će vrlo lako sa stihova „nama je lep ovaj naš kraj” prijeći u „praštavo đubrivo krajolika”. Nema pripitomljavanja.
To duboko korijenje grana se i u Rastrgnite me, ponovno u režiji Kinge Mezei. Nastaje na ponešto drukčijim poetsko-proznim temeljima, ovog puta Istvána Domonkosa. Riječ je o obnovljenoj i prenesenoj predstavi iz subotičkog Pozorišta Dezső Kosztolányi. Domonkosev roman Punjena ptica služi tu kao kostur, pripovjedna linija iz koje će se izgrađivati na prvi pogled pitka, krimipriča koja progovara o podvojenim identitetima vojvođanskih Mađara, onih koji su za razliku od matice iskusili more. Perspektiva nam stalno izmiče jer se vrti oko kriminalca Dede (Gábor Mészáros), Ferija (Ervin Pálfi) i pisca (Roland László), ali i pomalo odvojene gastarbajterske sudbine. U tečenju je scenografija Pétera Ondrascheka. U pozadini na platnu osluškujemo nenametljiv zvuk valova, ispred je čamac, boje su plavičaste i bež, sve je nesigurno tamo negdje u Istri. U generacijski dojmljivom vremenu sedamdesetih džezisti odlaze na more, drugi sanjaju Italiju. U mnogočemu ova predstava zaziva izgubljene vrijednosti, posebno kad uzmemo u obzir bilo starije mađarske predstave poput Via Italije ili nama ipak bliže Korčule Béle Pintéra, koja nastaje u koprodukciji s Eurokazom. Odjekuju misli Marije Grgičević kako kombinacija glume i svirke dočarava melankoliju ljetovanja. Zatvaranja u krug s malim svakodnevnim problemima, sukobima, grijesima, bivšim i budućim nesrećama, pa i nevoljama, da bi se posve postupno u glazbi našli duboko povezani s prastarim krajolikom. Rastrgnite me vješto postavlja staro, ali uvijek aktualno pitanje odlazaka i ostanaka. Lagano poput ljetnog pljuska.
Muzikalnost i bliješteći komercijalizam
Liniju postavljanja klasičnih dramskih tekstova prate Galeb i A šta bi sa ženom, prva u režiji vrhunskog znalca Csabe Kissa, druga u režiji Zoltána Dévaija prema Kissovu tekstu. Obje nas predstave suočavaju s ljudima pred raspadom, krhkima i nemoćnima, obje i donose publici na scenu Čehova. Glumački minuciozne, spajaju iskusne i vrlo mlade glumce te u slučaju Galeba inzistiraju na glazbi. Glazba odjekuje predvorjem, dugo i snažno. Nastavlja se ritmički u stankama te nastaje inspirirana samim tekstom i bez konkretnih glumačkih uputa. Studiozne, brižljive, katkad i suviše spore za naše kaotično vrijeme, upućuju na iskorištavanje glumačkih potencijala, u prvome redu kada je riječ o studentici Anni Gizelli Kiss, ali i muškom trojcu u A šta bi sa ženom Rolandu Lászlu, Györgyju Virágu i Áronu Szilágyju. Taj glumački i muzikalni potencijal ansambla vidljiv je u Šarenoj laži iliti tajni vela, komediji po Vörösmartyjevim romantičarskim djelima u režiji Sándora Lászla. Vörösmartyjevo povezivanje nacionalnoga i nadnacionalnoga, karakteristično za 19. stoljeće, kao i stavljanje ljubavnika u središte zbivanja, Gábor Görgey adaptira i prilagođuje vremenu te ritmički pojačava songovima. Jednostavna šarena bomba ponajprije ovisi o ženskoj energiji te iznimnoj Vilmi koju utjelovljuje Judit Verbes i Lidi koju igra Judit László. No šou krade i punokrvna veteranka jezične reforme Kinga Mezei kao Katica. Osuđena na mnoštvo tipiziranosti, no prije svega zabavna, Šarena laža iliti tajna vela nudi onu vrstu komercijalizma visokog sjaja potrebnog svakom kazalištu koje želi doprijeti do masovne publike.
Decentralizacijom protiv zaborava vlastitih korijena
U malenoj sredini poput Sente sprega jake gimnazije, važnijih glazbenika i likovne kolonije, odjeka Tribine mladih i Úja Symposiona, pa i djelovanje Urbánove trupe Aiowa te rano upoznavanje s Nadjom stvara plodno tlo za specifičan, pomalo ruban kazališni izričaj vojvođanskih Mađara, poput slijepog odvojka na cesti zaboravljen na glavnim putovima. Naš kontekst, bliži u jugoslavenskom dijeljenju prošlosti, danas je ipak ponešto drukčiji. Zatvoreniji, usmjeren na sebe. U zagrebačkom ciklusu Galerije mađarskih književnih portreta mogli smo poslušati Sziverijeve pjesme u interpretacijama hrvatskih pjesnika zahvaljujući prijevodu Lee Kovacs Tajne kratkog života i izdanju Meandarmedije. Pintérov PBEST hrvatska je publika mogla vidjeti na Danima satire, Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci i na Eurokazu. No ti se krugovi godinama sužavaju. U prvome redu ako uzmemo u obzir geografski bliže središte poput Osijeka, koje poetikom i estetikom bježi od avangardnih tendencija kao vrag od tamjana. Kazališna je decentralizacija iznimno važna. No ona bez obzira na brojne akademije u Hrvatskoj nije dala zavidne rezultate. Otvaraju se i zatvaraju malene družine, no u većim gradovima izvan Zagreba nezavisna se scena svodi na opstanak najupornijih ili jednostavno podlijeganje komercijalizmu da bi se preživjelo. Od Kamarafesta možemo naučiti vrijednu lekciju o isprepletanju umjetničkih kružoka. Možemo naučiti i da nije vrijeme za zaborav vlastitih korijena. Da je taj osjećaj svijeta duboko u nama, onaj koji nastavlja liniju života. Vezani i povezani istodobno odlazimo i ostajemo. Ostavljamo polja pšenice i ječma. Ostavljamo i mutnu Tisu. Njome plutaju vrbe i jedno iznimno kazalište.
Kamarafest, 19–22. lipnja 2024.
Drugi showcase Senćanskog mađarskog kamernog pozorišta i Pozorišne organizacije Novem
Fotograf: Róbert Szabó