Glazbeni urednik Branko Vurušić odjavljuje svoje emisije riječima: „Čuvajte sebe, druge i drugačije“ i mislim da upravo taj  njegov pozdrav opisuje srž predstave Svijet mogućnosti autora i redatelja Harisa Pašovića u izvedbi Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu (i koprodukciji „East West centar“ Sarajevo, „Grad teatar“ Budva i Plesni centar „Tala“ Zagreb) koja je gostovala u zagrebačkom DK „Gavella“ (27.5.2024.). Predstava se bavi životom osoba s cerebralnom paralizom i autizmom, njihovim obiteljima i profesionalcima koji im pomažu, kao što i piše u kazališnoj knjižici: „Naš zadatak je izgraditi taj svijet koji se prepliće s našim svakodnevnim svijetom, ali koji je u potpunosti drugačiji, autentičan, kompleksan, pun snažnih emocionalnih i misaonih tokova. Predstava se, prije svega, temelji na likovima. Ključni likovi većinom su neverbalni ili djelomično komunikativni. Njihovi roditelji pretežito su određeni ovisnošću tih likova o njima samima, roditeljima. Terapeuti su profesionalci koji su  istrenirani da odvoje svoj privatni život od profesionalne aktivnosti, ali su prije svega ljudi“.

Budući da sam gledala izuzetne plesne predstave s plesačima u invalidskim kolicima i dramske predstave u kojima su samostalno ili surađujući s glumcima igrale osobe s poteškoćama, nisam dvojila da takvu skupinu gledam na pozornici. Prostor Dnevnog centra ispunjen je odljevima antičkih skulptura (scenografija Ivana Jančić) koje uz svjetlo (Branislav Milinković) i video (Dino Hujić) stvaraju određeni „ironijski“ ambijent jer je antička umjetnost težila prikazu idealiziranog  ljudskog tijela, a pred nama su hendikepirane osobe čije su kretnje i komunikacija ograničene(koreografija Larisa Lipovac Navojec, kostimografija Haris Pašović i Minja Davidović). Scene između štićenika i terapeuta, protagonista  i njihovih obitelji ili među članovima obitelji, izravno i bolno, ali bez patetike pokazuju kroz što svatko od njih prolazi: od ponosa na najmanje poboljšanje u govoru ili razumijevanju do svađa i uzajamnog predbacivanja unutar obitelji (mnogi su se brakovi raspali jer se nije moglo prihvatiti „nesavršeno“ dijete), od gramzljive težnje da se raspolaže novcem pohranjenim u ustanovi koja skrbi za hendikepiranu osobu do nezaobilaznih pitanja o sudbini štićenika nakon što preminu bliski ljudi…

Moram priznati da mi je bilo potresno gledati ponašanje ljudi na raznim stupnjevima invaliditeta (iskreno se divim praktički nepokretnom piscu Janu Boliću (1995.) iz Rijeke koji je uspio, uz pomoć tehnologije, napisati nekoliko vrlo dobrih krimića i knjiga o samopomoći!) jer se naslućivalo da u tim „skrhanim“ bićima živi (više ili manje) intenzivan duh (i onda kada mi ne uspijevamo doći do njega). Promjena glazbenog tempa (Dino Šukalo) dodatno je ukazivala na cjelokupno ozračje i stanje pojedinca. Zasebnu cjelinu u predstavi čini prikaz nacističkog  zakona o rasnoj čistoći u okviru kojeg su potpuno obezvrijeđene hendikepirane osobe (što je, „u ime nauke“ dovelo do pokusa na njima i projekta eutanazije nacističkog liječnika Karla Brandta) jer su one  „beskorisni jedači hrane“ i za njih je smrt „oslobađanje od patnje“.

Predstava završava nastupom samih „štićenika“ koji prema svojim mogućnostima recitiraju (o čovjeku kao remek-djelu iz Shakespeareovog Hamleta ili Ujevićevu pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru koja počinje „Ne boj se! nisi sam!“) ili pjevaju (Čolićev šlager Glavo luda) i time opovrgavaju sve predrasude o „praznim ljušturama“. Nakon kratkotrajnog mraka pred nama stoje oni koji su nas uveli u svijet ljudi smanjenih mogućnosti i nama nevidljivog potencijala, uspravni i zadovoljni jer su svojom predanom glumom (zahvaljujući boravku u školi „Milan Petrović“) pokušali dotaći ono najbolje u nama (koje bismo trebali nastaviti njegovati) stvorivši s našim svijetom paralelan svijet: Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Mina Pavlica, Jelena Antonijević, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović.

Moram priznati, prevarila me je gluma i ne stidim se zbog toga. Pretpostavljam da bi se uz dugotrajni i mukotrpni trud i od autentičnih sudionika mogla dobiti slična prezentacija, no ne uvijek i ne svugdje. Ovako se u „laboratorijskim“ uvjetima stvorila jedna izuzetna predstava koja jasno poručuje da smo, ma koliko bili različiti, zajedno na istom planetu koji nam ne bi smio biti pretijesan. Nama, drugima i drugačijima.