U prateći program Trećeg međunarodnog festivala profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“ (8.-15.5.2024.) uvrštena je lutkarska monodrama matičnog Pozorišta mladih Novi Sad Zločin i kazna F. M. Dostojevskog u režiji Emilije Mrdaković (13.5.). Ovaj opsežni klasični ruski roman odlikuju brojni komplicirani karakteri, detaljni prikaz turobne socijalne situacije i sveopća mračna atmosfera, što ga sigurno ne uvrštava u omiljenu srednjoškolsku lektiru. Želeći sadržaj približiti ciljnoj publici, predstava je u dramatizaciji Teodore Marković, sačuvala ključne likove, temeljne poruke i stilske odlike romana.
Središnji lik je siromašan, ne potpuno priseban student Raskoljnikov koji ubija staru lihvaricu i (usput) njezinu sestru, ali manje zbog dobiti ili „oslobađanja“ svijeta od negativne osobe, već da bi svojim činom potvrdio ili opovrgnuo tezu o „rijetkim neobičnim“ ljudima koji smiju zanemariti norme (uzor mu je Napoleon) i nekažnjeni slijediti vlastite moralne kriterije (kaznu će izbjeći ako pripada među „posebne ljude“, no bit će kažnjen ukoliko je, poput većine, prosječan, običan čovjek). Tehnikom animacije predmeta Aleksandar Milković uranja iz glumačkog izričaja u lutkarski svijet: Raskoljnikova simbolizira sjekira, opijanje Marmeladova u krčmi raznovrsne bočice, a policajce „dijalog“ između cigareta (glazba Aleksej Mrdaković, koreografija Ista Stepanov). Iznimke u prikazu likova su likovi lihvarice i pobožne Sonje prisiljene na mizeran život, pa je ova prva prikazana krpenom lutkom u gotovo prirodnoj veličini (dizajn Milica Grbić Komazec) dok je druga (Dragana Ilić) prikazana putem videa (komunikacija između glumca i snimljene Sonje djeluje prilično uvjerljivo). Naravno da bi se i pojavnost njih dvije mogla (u potpunosti) ostvariti putem predmeta, ali se ovakav odmak od početne koncepcije u prikazu likova može tumačiti sudbonosnim sudjelovanjima ovih žena u Raskoljnikovom životu (ubojstvo mu je pokazalo da on nije onaj „izabrani“, dok ga je Sonja uvjerila u nužnost predaje policiji). Scenografiju (Milica Grbić Komazec i Emilija Mrdaković) čine drvene plohe sumornih boja koje dočaravaju siromaštvo i očaj (stan, krčma), no nisu uvijek jasni razlozi njihovih premještanja tokom izvedbe.
Nisam sigurna hoće li nakon predstave marljive srednjoškolce natjerati znatiželja (namjerno nisam prepričavala sadržaj) da posegnu za ovim klasičnim romanom, ali sam skoro sigurna da će netremice gledati predstavu koju odlikuju dinamična izvedba, izvrstan mladi glumac i pametna, dopadljiva i izrazito duhovita rješenja na području animacije.