Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa

Otvaranje nove kazališne zgrade i London čeka barem pola stoljeća. U našem kontekstu obnavljanje nekadašnjih domova kulture otvara stare rane, odnosno pitanja nužno povezana s kazališnom historiografijom. Srodnost revolucije i umjetnosti činila je srž partizanskog kazališta. Dokumenti naše stvarnosti sadržavali su spektakularne slogane u rangu akcijskih filmova Veljka Bulajića – kazališta rođena u vatri NOB-a. Mnogobrojne zajedničke građanske akcije dovele su do izgradnje ili prenamjene domova kulture nakon Drugog svjetskog rata u sredinama bez obzira na to jesu li ili ipak nisu imale kazališnu tradiciju. Šire udruživanje daje početni zamah, no problemi s profesionalizacijom, pa i nestrpljivošću publike, stvaraju dojam da ono što niče poput gljiva nakon kiše jednako se tako nakon desetak godina gasi. Problemi su uvijek isti. Predstave se izvode u teškim uvjetima na improviziranim pozornicama bez potrebne garderobe ili osvjetljenja. Najviše se traži snalažljivost.

Kazališni zanosi i diskontinuiteti

Ostavština koju danas baštinimo iz omasovljavanja kulture čvrsta je regionalna baza ili nastavak njegovanja amaterizma. No potreba za profesionalizacijom u tzv. pokrajinskim središtima i dalje je snažna, iako je promišljena dugoročna strategija i dalje rijetka. Zabilježbe poratnog kazališta jasno upućuju na to koliko je važan broj gledatelja, ali i broj profesionalnog kadra. Danas su u pojedinim kazalištima zaposlena primjerice svega tri glumca. Sličnu priču koja izrasta na omasovljavanju i kazališnom zanosu nakon Drugog svjetskog rata ima i Bjelovar. Grad nevelike kazališne povijesti, ali individualno itekako prepoznatljiv od Bogdana Diklića do Gorana Navojeca i Bojana Navojeca, Snježane Tribuson i Gorana Tribusona, nakon 62 godine postavlja profesionalnu predstavu, Kušanovu Čarugu u režiji Ivice Buljana. Riječ je o svojevrsnoj slojevitoj žanrovskoj satiri, koja se spotiče o mnogobrojne mitove jasno nam dajući do znanja koliko zaziremo od humora i provincijalizma u kazalištu.

Komedija je prisutna u kazališnoj povijesti Bjelovara, o čemu svjedoče prva gostovanja austrijske glumačke družine Ignatza Bartscha 1784. te diletanti koji izvode nekoć kontroverznu Die Ahnfrau Franza Grillparzera 1836. Iako sredinom 19. stoljeća još nismo sigurni postoji li kazalište u Bjelovaru, u pismu za gospođu Gruber, koje šalje uprava Wiener Theater Chronica, napokon dobivamo potvrdu. Početkom 20. stoljeća utemeljuje se Dobrovoljno kazalište pod rukovodstvom Viktora Beka. Postavlja se Šokica Ilije Okrugića, Zimsko sunce Viktora Cara Emina, Rakarićev Život za kralja i Radosti svoga doma C. M. Hennequina. Ukupno je odigrano 80 drama i dvije operete. Predstave gostuju u tadašnjoj Bjelovarsko-križevačkoj županiji. Odlaskom Beka u Varaždin slijedi lajtmotiv daljnjeg kazališnog djelovanja – stalni prekidi. Između dvaju svjetskih ratova gledaju se amaterski igrokazi, gostujući ansambli iz Zagreba, Osijeka i Varaždina, no tek nakon Drugog svjetskog rata kreće zamašnjak.

Razbojnik u provinciji

Narodno kazalište u Bjelovaru (1945–1959) izrasta iz malene kazališne družine Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Bjelovar. Djeluju u selima oslobođenog teritorija i čine ju uglavnom borci. Poslije im se pridružuju glumci te početkom 1944. već imaju dvadeset članova. Počinju s premijerom Nušićeva Sumnjivog lica. Smješteni su u staru i trošnu zgradu dvorane za tjelesni odgoj Muške osnovne škole. U neadekvatnim uvjetima, tipičnim za većinu tadašnjih pokrajinskih kazališta. Učitelj Edo Špoljar ključan je za razvoj preimenovanog Narodnog kazališta Bjelovar te zaslužan za njihovu selidbu u prostorije nekadašnje sinagoge, gdje je u svibnju ove godine svečano otvorena Gradska kazališna kuća Bjelovar. I tada je, kao i sada, adaptirana. Nekoć zahvaljujući dobrovoljnim akcijama, danas uz političku volju. Iako izvode pretežito komediografski repertoar od Nušića, Molièrea, Goldonija, Sterije, Držića, Kolara, pa i pučke komade od Joze Ivakića do zaboravljenog Pecije Petrovića, nije im stran ni noir kad postavljaju Bettijev Zločin na kozjem otoku ili Knottovo Umorstvo po narudžbi. Najposjećenija je Ogrizovićeva Hasanaginica  i Zlatarovo zlato Šenoe i Rabadana. Bez obzira na ambicije, pa i oscilacije u kvaliteti, publika ne može čekati. Rijetko koja izvedba doživi više od desetak izvedbi, pa se, unatoč naporima savjeta kazališta, djelovanje ipak gasi. Počelo je borbeno s Putom u zločin Miška Kranjca da bi završilo s Iz mraka Miroslava Feldmana. U 21. stoljeću u kazalište ulazi razbojnik.

Ivan Kušan piše Čarugu po narudžbi, poigravajući se i nadopisujući elizabetinsku kućnu tragediju Ardena od Favershama. Posljedice Svrhe od slobode s Dubrovačkim ljetnih igara još su svježe. Dotiče se tabu tema i shvaća povijest kao šarenu panoramu ljudskih svinjarija. Ideali prošlosti smiješne su predrasude, a heroji budale. Tih je slojeva svjestan oblikujući sedamdesetih Čarugu po Relji Bašiću. Zna kako do publike, ali ne i do kritike. I zna kako u antijunaka upisati ljudskost. Čaruga ne vidi i ne čuje. Zadatak ne obavlja, ali zato kupi vrhnje. Posve je suprotan od Grlićeve filmske inačice o kojoj Kušan piše u Dnevniku harambaše. Izveli su ga Damir Lončar, Antun Vrbenski, Željko Königsknecht, Slavko Brankov, Rakan Rushaidat, Aljoša Čepl i Bojan Navojec. S prevelikim naočalama i u gangsterskim cipelama. Fenomen Teatra u gostima s 220 izvedbi blijedi u sjećanjima. Dolaze i odlaze nove Čaruge, koje ne postavljaju više toliko pitanja o dramskom tekstu, nego o izvedbi. Nerijetko konzerviranoj u prošlosti, s pokojim gegom i sporim ritmom. Bjelovarska izvedba postavlja i pitanje odabira. Otvoriti kazalište s Čarugom ujedno znači odustati od kompleksnog istraživanja zajednice, njihovih kazališnih navika i preferencija, ali i dijaloga. Za koga i zašto danas radimo kazalište? Zašto ga i otvaramo? Da bismo osjetili na koži zvjezdanu prašinu ili da bismo ipak postupno, s mjerom, stvarali tim koji osluškuje što nam treba pojedinačno, a što možemo samo zajedno?

Karnalne šmire

Ivica Buljan Čarugu iščitava plošno, karnalno. U prvoj su sceni otisci krvavih ruku na Ankičinim ramenima. Pred nama je besramna žena u svilenom ogrtaču. Plemenita podrijetla svira klavir s Dorom Pejačević i ironično citira Iskre pod pepelom Josipe pl. Glembay. Njezin je salon poput Melitina u Ledi, pun ljubavnika i nesposobnjakovića. Tumači snove i razbacuje se mudrostima poput „Voda teče, posao čeka”. Živciraju je seljačke manire. Nina Volić upisuje u lik eros i humor, uzvišenost i primitivizam, no ne uspijeva umaći šmiri. Tipizirana, prisutna, glasna, no ni blizu preko rampe. Trokut, ili prije mnogokut, koji plete u odnosu sa suprugom i ljubavnikom podjednako je glumački zatvoren. Sreten Mokrović u Ardonjaku ne iskorištava humorni potencijal groteske, kao što ni Pavle Vrkljan u Možboltu ne izvlači do kraja kicoša, kockara i kalkulanta. Žandar Vedrana Živolića tek je prolaznik, dok Frankić Ivana Čuića ne iskorištava sve mogućnosti igranja crva i kukavice, povodljive i beskrupulozne desne ruke. Sve je mlako, tromo, mutno poput močvare u kojoj se poslije pogube. Čak i kad pokušavaju frcati iskre između Adama kojeg glumi Pavle Matuško i Tonke koju utjelovljuje Ružica Maurus. Osjećaj sporosti dodatno se podcrtava ulaskom na scenu Bojana Navojeca kao Čaruge. Oživljava ga nakratko tek partnerstvo s jedinim živahnim, punokrvnim licem seljaka Zeljića kojeg igra Frano Mašković. U pretjerivanju i poigravanju s naglascima upućuje u kojem bi smjeru mogle ići oštrice da se na njima uistinu promišljeno i režijski radilo.

U skromnoj scenografiji kreveta i stolca te naglašeno simboličkih projekcija na zidovima za koje su zaslužni sonda24 + Toni Soprano Meneglejte spotiče se nesuđeni pučki teatar, ali i zvukovi jedva čujne glazbe Drage Mlinarca, pa i govor pojedinih glumaca. Razbuđuje nas tek pokoja pjevna dionica Ružice Maurus, folklorni potencijal koji bi u suvislijoj cjelini više zasjao. Elementi kabareta, gangsterskog filma, sva ta razbijanja četvrtog zida, ali i nabacanih ficleka, ne krpaju probleme režije i dramaturgije. Napetost se rasplinjuje u „mrčenju baruta”. Humora nema. No nema ni istinskog istraživanja. Čaruge iza nas inzistiraju na komediji kako bi izbjegle postavljanje pitanja suvremenog lopovluka, ali i provincijalizma, na kojeg ni kultura nije imuna. Određuju se pravila, ispostavljaju računi, a za rezultate u salvi lovorika nitko ni ne pita. Oni koji vrte karte, nekad ni ne izvuku deblji kraj. Da, Čaruga je možda bio komercijalizam visokog sjaja. No za otvaranje Gradske kazališne kuća Bjelovar dobili smo ruzinavi brod. Putujuće družine dolaze i odlaze, ali ostaju sjećanja. Na površno razbojništvo u prokletoj provinciji.

KMC Bjelovar / Gradska kazališna kuća Bjelovar, premijera 18. svibnja 2024.
Redatelj Ivica Buljan
Asistentica dramaturgije Ana Perković
Kostimografkinja Ana Savić Gecan
Asistentica kostimografije Laura Špoljar
Oblikovatelji prostora sonda24 + Toni Soprano Meneglejte
Oblikovanje svjetla sonda24, oblikovatelj videa Toni Soprano Meneglejte
Autor glazbe i oblikovatelj zvuka Drago Mlinarec
Asistent scenografije i rekviziter Edo Hrženjak
Uloge: Jovo Stanisavljević Čaruga: Bojan Navojec, Juraj Ardonjak: Sreten Mokrović, Ankica Ardonjak: Nina Violić, Josip Zeljić: Frano Mašković, Boris Možbolt: Pavle Vrkljan, Tonka Možbolt: Ružica Maurus, Miroslav Frankić: Ivan Čuić, Adam Žažić: Pavle Matuško, Nikola Giljetić Gile: Vedran Živolić
Fotograf: Delimir Hrestak