Autorski projekt redatelja Vanje Jovanovića i dramaturga Mateja Sudarića Plišana revolucija u produkciji Kulturnog centra Osijek izveden je u Pozorištu mladih Novi Sad (11.5.) na Trećem međunarodnom festivalu profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“ (8.-15.5.2024.) a na festival je stigao pod aurom dobrih „vibracija“.
Iako im država omogućuje sva legitimna prava s napunjenih osamnaest godina, danas oni nadomak tridesetih nisu voljni (ili spremni) na sebe preuzeti odgovornost (mladima se smatraju čak oni do 35 godina, mada su nekada na prijestolja sjedali s 23, neki i sa 17 godina, a najvažnija su književna djela ispisali prije svoje dvadesete). Večer uoči obrane diplomskog rada na temu Francuske revolucije, student povijesti Duško Radić (Vedran Dakić) odlučuje u miru provesti večer nakon koje će ući u „svijet odraslih“, ali njegova djevojka Mila (Mateja Tustanovski), brat Neno (Nikola Radoš) i prijatelj Jan (Matko Trnačić) s djevojkom Anom Flegar (Sara Moser) zaključuju da moraju biti s njim jer se on zadnjih mjesec dana čudno ponaša. Večer prolazi u uzajamnom podbadanju jer nitko ne uvažava tuđi svjetonazor, pa se svaki od likova jasno profilira: Ana forsiranom „ekološkom“ brigom gnjavi sve oko sebe, naročito svojeg povodljivog momka Jana, braća Duško i Neno se uzajamno optužuju povodom raznih obiteljskih situacija, a Mila pokušava s Duškom ostvariti sretnu vezu. Nitko nije pretjerano zadovoljan niti pretpostavlja što će mu donijeti budućnost, no u tom strahovanju prednjači Duško (kojeg opisuju kao mekanog, nježnog, plišanog).
Prelazeći sa sjedaće garniture na podignuti podij s klavirom (Mario Tomašević) glumci se kreću u zatvorenom prostoru u kojem se smjenjuju realističke scene i privid pri čemu je, zahvaljujući svjetlu (Anđela Kusić), uvijek posve jasno kada sudionici međusobno razgovaraju, a kada pjevanje uz klavir (glazba Ljudevit Laušin, klavir svira Tustanovski) predstavlja Duškov umišljaj da mu se prijatelji rugaju (publika i glumci su smješteni na pozornici, što osigurava intimniji prijenos poruke).
Prvi dio predstave čine ta više-manje duhovita „prepucavanja“, dok se u drugom djelu Duško okreće vlastitim strahovima od budućnosti (okružen obrambenim jutenim vrećama) i izlaska „u svijet“ (soba je očito svojevrsna zaštita, obrana, sigurnost), u čemu se prepoznaje „sindrom Petra Pana“ – strah od preuzimanja odgovornosti u skladu s godinama. Iako Duško barata pojmom revolucije, on zna da je slab, nespreman, nedorastao, nemoćan – ukratko „plišan“ (oksimoron). Prijelaz iz situacije u kojoj prijatelji čavrljaju na situaciju u kojoj pratimo Duškovo unutarnje propitivanje, dramaturški je nejasan, budući da nema nikakvog povoda tom preokretu. Ako već taj „unutarnji“ prikaz treba pokazivati potragu za uzrocima straha (teško mogu vjerovati da su ljudi na pragu tridesetih godina u toj mjeri nedorasli) i mogućem izbavljenju, očekivala bih metaforični pristup, a ne razinu proglasa. I to još u maskirnim kaputima (M. Tomašević).
Budući da uvijek pišem kroz osobnu vizuru, pitam se u kolikoj mjeri je generacijsko nepripadanje likovima prepreka u prepoznavanju njihovih problema, a koliko je to u pretjeranom htijenju autorskog tima: svi smo imali i imamo razne strahove, ali im barem pokušavamo naći uzrok; čini mi se da je u ovoj predstavi tek „zagrebeno“ ispod površine bez da se istinski istražilo o čemu se doista radi?! Ono što ovu predstavu čini zanimljivom (pa i vrlo dobrom) su glumci, posebno Vedran Dakić čija je glumačka energija prava lokomotiva. U njegovoj je glumi sve dozirano i na svojem mjestu: pokret, grimasa, podsmješljivi komentar. Usprkos ulozi „pozadinskog igrača“ (u odnosu na energičnu Anu u interpretaciji Sare Moser), Matko Trnačić se izuzetno dobro snašao u dvojnosti Jana: rado bi se izrazio, no ne bi se želio zamjeriti. Na toj su liniji, no u manjoj suprotnosti likovi Mile (Tustanovski) i Nene (Radoš) pa svi zajedno čine dobro balansiranu glumačku ekipu.