Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta „Ekskurzija“ te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Prazan prostor možemo ograditi traumom. Granice (stvarne i/ili zamišljene) tog prostora bit će velike onoliko koliko je ta trauma rastezljiva. Kada su neizvjesnost, strah i nemoć temelji, onda razum ustupa mjesto emocionalnim previranjima, gušenjima osobnosti i očajničkoj borbi da se održi ustaljena matrica življenja. Možemo, djelomično, ignorirati makroplan i pažnju usmjeriti na mikrodogađaje.
Komad Brodovi od papira autorice Emme Kliman prva je edicija mentorskog programa u okviru projekta KUMMA. Predstava je premijerno izvedena 12. travnja 2024. godine na sceni Istarskog narodnog kazališta – Gradsko kazalište Pula (kritiku Leona Žganec-Brajše pročitajte ovdje). Autorica je postavila četiri karaktera, psihološki intrigantna, kako navodi Boris Senker, unutar simetrične dramske kompozicije (dvije žene i dva muškarca) s velikim brojem ukrižavanja, interakcija koje imaju razvoj i refleksije. Također, svaki od tih odnosa ima svoj kod i set memorijskih kartica na kojima su zabilježene neizgovorene riječi, rečenice i emocije. Riječ je o mozaiku dijaloga, sjećanja, introspektivnih i retrospektivnih analiza, fragmenata koje je Emma Kliman vješto ispisala, otvarajući polje za slojevita učitavanja. U spomenuti prazan prostor smjestila je tipičnu pulsku obitelj, koja se suočava s krizom identiteta i preispitivanjem koliko zapravo poznaju jedni druge. Ne bez razloga. Društvena kriza rezultira nestajanjem jednog od (možda i najvažnijih) simbola grada, brodogradilišta Uljanik s kojim su se zaposlenici u potpunosti identificirali. Takva pojava simptomatična je s gledišta analize identiteta, što prepoznajemo kada se učmala stvarnost počne raspadati. No pripadnost, lojalnost i identitetske konstrukcije počinju se urušavati kada budućnost tog giganta postane (ne)izvjesna. Emma Kliman pokazuje nam kako se društveni problemi prelijevaju u obiteljske odnose, različiti sistemi vrijednosti aktera stavljeni su na kušnju, a oni rastrzani, obračunavaju se sa sobom i drugima.
Kći (Tea Haračević), predstavnica mlade generacije, najprije intuitivno, fiziološki, ali sve više racionalno rezonira da se o osjećajima šuti, da se pokušava održati lažna slika obiteljske stabilnosti. Ona je ta koja ne podnosi romantiziranu verziju priče o Uljaniku, jer je sasvim distancirana od povijesnih događaja. Ne poriče važnost Uljanika, on je itekako dio njezinih sjećanja iz djetinjstva, utjecao je (kao što uostalom i dalje utječe) na njezin odnos s obitelji, osobito ocem, koji ne razumije njezinu potrebu da ispriča, ispiše svoj doživljaj, viđenje njihovih života. Otac (Nikola Radoš) više puta pokušava verbalno obezvrijediti njezin rad, što proistječe iz nerazumijevanja. Ipak, njezina potreba da arhivira odnose, kaže ono što nije smjelo biti izgovoreno nadilazi često agresivni očev pristup. Oboje su svjesni da je kraj, samo on ne želi to priznati sebi, jer time gubi svoju bit, oslonjenu, utemeljenu na radnoj etici, profesionalnom određenju i jamčenju sigurne egzistencije. Puko preživljavanje uz tek poneko sitno zadovoljstvo. Sukob rodnih, spolnih pozicija snažno prodire na površinu. Kći kritičkim promišljanjem i ponašanjem narušava patrijarhalne obrasce, dovodi u pitanje uloge koje su im rođenjem dodijeljene, odbacuje one koje su joj drugi namijenili, jer ima za sebe sasvim druge planove. Fizičko napuštanje prostora, grada u kojem je odrasla i odlazak u još veću neizvjesnost, ali i preplavljenost zadovoljstvom jer je osvojila slobodu, intenzivira njezinu prilagodljivost promjenama. To osvajanje dovodi u pitanje obiteljske, frivolne odnose. Monolozi su direktni i u njima komunicira osjećaje, viđenja situacije i potrebe koje su ostale nezadovoljene.
Leo Rafolt podsjeća nas da „povijest nekog događaja nije ništa drugo negoli napetost između priča koje su ispričane i priča koje su mogle biti ispričane”. Prepoznajemo i razumijevamo tu napetost, prihvaćamo je, svjesni njezine opravdanosti. Brat (Boris Barukčić), koji balansira između majke, oca i sestre, prolazi unutrašnje krize, dok istovremeno mora promišljati i o onome što se događa oko njega. Ti ga paralelni procesi iscrpljuju, stoga shvaća da je odlazak njegov sljedeći korak. Majka (Linda Kliman) je neuralgična točka u kojoj se slijevaju strasti, konflikti, afektivna stanja i tuga. Šavovi njezine osobnosti sve se više otvaraju, nemoćna je i popušta pred onim što se događa.
Jasno nam je da obitelji u suvremenom kontekstu sve manje komuniciraju, djeca stasavaju u odrasle ljude, svakodnevno otvaraju i zatvaraju simbolička vrata, jer nisu posve sigurni što trebaju napraviti s koferima punim neizgovorenih rečenica i prešućenih frustracija. Gabrijel Lazić, inače sklon dokumentaristici i performativnosti, režijski je iskoristio kapacitet dramskog predloška. Tekst je raskomadan, poput zakrpa ušivan, ali predstava je cjelovita. Prostor scene oslobođen je suvišnih elemenata, a u njemu obitava samo ono nužno. S jedne strane, naslagane radne uniforme unutar gvozdene konstrukcije otjelovljuju Uljanik, a s druge strane stol i stolice te sirena koja označava početak i kraj predstave.
U konačnici, riječ je o osrednjoj predstavi, romantiziranoj slici prošlosti, koja provocira tugu, nostalgiju, melankoliju kod gledatelja. Ostvarenje je režijski, dramaturški, scenografski, kostimografski postavljeno u rangu kvalitetnijeg ispita na akademiji i ništa više od toga. No zbog tema koje komad tretira, očekujem da će se u budućnosti izvoditi i nadograđivati.
Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, premijera 12. travnja 2024.
Režija i kostimografija Gabrijel Lazić
Dramaturgija Emma Kliman
Scenografija Josip Kresović
Glazba Dimitrije Simović
Oblikovanje svjetla Dario Družeta
Glume: Tea Harčević, Nikola Radoš, Linda Kliman i Boris Barukčić
Fotograf: Karlo Čargonja