Zagovornici teorije o svemirskoj povezanosti svih pojava (lokalni primjer: „zamah leptirovih krila u Pekingu izazvat će povjetarac na Petrovaradinskoj tvrđavi“), potpuno nesvjesni peripetija oko dogovaranja predstava, zaključit će da su organizatori programa Trećeg međunarodnog festivala profesionalnih pozorišta za decu i mlade „Novosadske pozorišne igre“, Novi Sad (8.-15.5. 2024.) odlučili u istom danu (10.5.) staviti predstave koje se bave nekim dalekim vremenima: Ja, Sizif autorice i redateljice  Veselke Kunčeve u produkciji Lutkarskog laboratorija, Sofija (Bugarska) i Hic sunt dragones u režiji Pavela Štaurača i produkciji Divadlo „Continuo“ iz Malovice (Češka).

Dobro poznati antički mit o Sizifu, čovjeku kojeg su grčki bogovi osudili na vječni uzaludni posao (kada teškom mukom donese kamen na vrh brda, ovaj mu se odkotrlja u podnožje i on ga iznova tegli na vrh), postao je metafora za uzaludno obavljanje nekog posla. U svojem filozofskom eseju Mit o Sizifu francuski pisac Albert Camus je u Sizifu predočio arhetip apsurdnog junaka koji nastoji ne gajiti iluzije o svojem besmislenom položaju, ali se trudi boriti protiv okolnosti. Glumac Stefan Dodurov je vješt animator (vrlo pažljiv prema lutkama čije su glave od papier-mâchéa pričvršćene na njegove nadlaktice ili noge i koje ostaju sačuvane usprkos njegovim dinamičnim pokretima) koji lutku doživljava ravnopravnom i s kojom je često u neobično dirljivom odnosu (kada ga lutkina glava nataknuta na vrh prsta tješi uz poljupce). Mada su mnoge situacije (osobito gdje se isprepliću zatamnjenja i glasno disanje) doista vrlo upačatljive (dizajn Marijeta Golomehova, muzika Hristo Namlijev), nisu uvijek niti prepoznatljive, niti razumljive, ali to bih pripisla režijskoj zamisli i pristupu, a nikakako ne izvođaču.

Tamo su zmajevi (lat. hic sunt dracones) je oznaka kojom su srednjovjekovni kartografi označavali neistraženi, nepoznati i samim time opasni teritorij (kojeg će netko kad-tad otkriti i opisati), pa onda napomena izvođačica (Sara Bocchini, Katerina Šobanova, Ludmila Ješutova, Diana Khwaja) da su pet mjeseci propitivale žensko tijelo smatrajući ga neistraženim područjem, gotovo doslovno opravdava naslov predstave (inače je prilično bizarno). Najsnažniji učinak ove predstave na publiku (mene svakako) jest vizualan (scenografija i dizajn lutaka Pavel Štaurač i Helena Štauračeva, kostimi Helena Štauračeva) jer se u pomalo plesnoj maniri (glazba Jakub Štaurač) izmjenjuju prizori dijelova ženskog tijela (u duhu nadrealističkog slikarstva). Dinamična izmjena prizora ne ostavlja vremena za razmišljanje o viđenom, a prekrivanje crvenim kaputima preko glave (jednako zastrašujuće i komično), gradnja glava od gline s nasumično kreiranim licem (jezivo ubadanje prsta u glinu kako bi se izdubile oči) ili najstrašnija (i ujedno najljepša) scena slaganja udova (uz glavu) u osvjetljene kutije (kao za neki transport) izaziva nelagodu oko onoga što nam se dešava danas i strepnju za skoru budućnost. Moram iskreno reći da sam ostala zbunjena nakon predstave jer nisam u dovoljnoj mjeri uspjela „pohvatati“ sve komponente, ali činjenica da danima razmišljam o predstavi daje mi naslutiti da ću jednom „povezati sve konce“. A nije li važnija ona predstava koja nas tjera na razmišljanje od one nakon koje odlazimo razdragani?!