Slušajući kako intendanti pet hrvatskih nacionalnih kazališta najavljuju buduću suradnju, sumnjičavo sam „frknula“ nosom jer sam takvim namjerama već svjedočila, ali bez konkretnih  rezultata. Ovaj put su se najavljene suradnje doista ostvarile (ne samo u razmjeni gostovanja) pa su splitski plesači omogućili osječkom HNK da ima „pravu“ baletnu predstavu, dok su riječki pjevači i plesači „pojačali“ varaždinski kazališni život. U sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta nastala je i predstava Pinocchio koju je koreografirao  Michele Pastorini (ujedno autor koncepta i dramaturgije) na  glazbu Marina Butorca i u izvedbi Baleta HNK Ivana pl. Zajca Rijeka u koprodukciji s HNK u Varaždinu (21.4.2024.).

Carlo Collodi (1826.-1890.) nije prvotno planirao roman o drvenom lutku koji želi postati dječak, nego je pisao priče o njegovim nepodopštinama i kada je odlučio okončati taj niz,  mali su se čitatelji „pobunili“ i Pinocchio je nastavio sa svojim avanturama dok se nije promijenio i umjesto nevaljalog lutka postao dobar dječak. Pastorini je svojeg Pinocchia (Thomas Kraehenbuehl) proveo kroz najpoznatije epizode, a scene su  smještene u knjigu (scenografija Aleksandra Ana Buković) i dok se okreću stranice, lutak susreće nove likove. Prva scena prikazuje sobu u kojoj Geppetto (Valentin Chou) iz cjepanice izrađuje lutka, a vizualizacija je, kao i u ostalih sudionika, vrlo dojmljiva pa mislim da ne griješim ako tvrdim da su kostimi Aleksandre Ane Buković bili presudni za odličnu percepciju ove predstave (dvogodišnjak pokraj mene nije ni trepnuo). Dakako, oživljavanju lutka doprinose Plava vila (Ksenija Kurtova) i Zrikavac (Alvaro Olmedo) koji nagovaraju Pinocchia na odlazak u školu (Geppetto prodaje jedini kaput kako bi mu nabavio početnicu). Koreografija jasno prati priču, a moguće dvojbe oko sadržaja raspršuje glas pripovjedača (Aleksandar Cvjetković). Sami znamo kako su krhke dobre namjere, pa tako Pinocchia na putu u školu zaigraju Lisica (Janne Boere) i Mačka (Soyoka Iwata), a pojavljuje se i  Lucignolo (Giorgio Otranto) i umjesto u školu, svi su završili u Teatro dei Burattini (Kazalištu lutaka). Lutkar Mangiafuoco (Alejandro Polo) na štulama nadvisuje sve prisutne jer pomoću konaca upravlja lutkama – marionetama (Maria Matarranz de las Heras, Alessia Tacchini, Yurika Kimura) i svi zajedno plešu.

Nižu se scene sa stranica knjige pa Lisica i Mačka u šumi okradu lakovjernog Pinocchia, Geppetta proguta kit, a Pinocchio opet ne odlazi u školu nego završava u cirkusu gdje postaje magarac… Ukratko, prekršio je sva obećanja i umorna i iznevjerena Plava vila zatvara knjigu! Ali, Pinocchio zapravo nije zao, nego samo zaigran i ponekada lažljiv (nažalost baletanu nije bilo moguće navlačiti nos, ali je u zadnjoj sceni prikazan lutak dugog nosa) pa mu se pruža nova prilika da se iskupi: okreće stranicu gdje se nalazi kit i spašava Geppetta, nakon čega se vraća na prvu stranicu gdje je njihov dom u kojem brine za bolesnog „oca“ i konačnim odlaskom u školu zaslužuje postati dječak.

Razumljiva koreografija na upečatljivu glazbu Marina Butorca, uz odličnu izvedbu i uvjerljivu vizualnu sliku Aleksandre Ane Buković dali su dopadljivu plesnu predstavu za mlade ili kako je  u programskoj knjižici napisao koreograf Michele Pastorini: „Puno sam razmišljao kako balet približiti najmlađima, posebice glazbeno i scenografski. Marin Butorac razumio je točno moju viziju te smo došli do jednog specifičnog, novog glazbenog pristupa bajci. Isto tako je tekla i suradnja s Aleksandrom Anom Buković zahvaljujući čijim rješenjima sam uspio dovesti Collodija na scenu.“