Zacijelo bi svaka kazališna predstava zaslužila da se njome bavim pojedinačno, ali koji put me neka poveznica „natjera“ da „udružim“ nekoliko predstava, a to su u sljedećem tekstu bili vrijeme i žanr: na zagrebačkim su pozornicama u manje od mjesec dana bile odigrane dvije nove domaće komedije i jedna do sada neizvedena strana komedija (redom gledanja): Krava na granici Vida Baloga u režiji Damira Lončara (ZGK „Komedija“, 27.2.), Agencija za sreću Mire Gavrana u režiji Mladene Gavran (MD Lisinski, 19.3.) i Dvosjed za troje Roberta Shearmana u režiji Ivana-Gorana Viteza (Histrionski dom, 17. Gumbekovi dani, 25.3.2024.).
Ptice neometano lete preko granica a poneki ris, na radost zoologa, mirno šeće po gorama između Hrvatske i Slovenije, no kada se jedna krava počne „smucati“ područjem između Hrvatske i Mađarske, onda to postane „situacija“. Krava je mađarska i važno ju je „živu i zdravu“ vratiti u domovinu, pa su se seljani Gotalova (nadšumar Štef, Davor Svedružić, vatrogasac Vladek, Igor Mešin, veterinar Joža, Goran Malus, ribič Stanko, Saša Buneta, „GOŠK“ Juraj, Ivan Glowatzky, lovac Luka, Ognjen Milovanović) okupili u krčmi (pipničarka Ilona, Vanda Winter) i pod paskom donačelnika sela Ive Lončara (Damir Lončar) razvijaju strategiju oko hvatanja i povratka krave. Glavni adut im je pristigli Goldi (Igor Jurinić) koji je prestrašen pobjegao iz zagrebačke četvrti Špansko jer mu je Pepa Kefa (Vanja Ćirić) obećala sigurnost u zabiti Gotalova. No, ubrzo on otkriva da mještani nisu bezazleni…
Replike koje razmjenjuju pune su aluzija, ali usprkos ponekoj dosjetci i odličnom pjevanju (glazba Tomislav Babić), gotovo ne postoje vidljivi pomaci u radnji ili u odnosima. Iz te ravne linije izdvojila bih Žofu Balog i Ildiku Lončar, dvije babe koje sve znaju i čiji su komentari urnebesni zahvaljujući interpretacijama Jasne Palić Picukarić i Sanje Marin. Nezaobilazan je doprinos njihovom prikazu rad kostimografkinje Petre Pavičić koja je sve glumce odjenula ističući odlike pojedinog lika, ali se pri odjeći spomenutih „baba“ pokazala neobično duhovitom, od izbora dezena do „praktične“ obuće. Scenograf Miljenko Sekulić je možda pretjerao bojeći zidove seoske birtije, ali je krajolik kroz koji seljani traže kravu šašav u mjeri u kojoj je to i sama potraga (krava se svojevoljno vratila doma, izvještava ih načelnik Ištvan, Željko Duvnjak). Zalutala krava i seljani koji žive po vlastitim pravilima odlična su tema za veselu predstavu, pa zato ne znam zašto se ova predstava „vlekla kak megla“.
Komedije Mire Gavrana često se bave odnosima između žena i muškaraca, njihovim čežnjama i potragom za srećom pa ako sami nisu tome dorasli, traže profesionalnu pomoć. Tereza (Mladena Gavran) u svojoj poslovnici pruža pomoć klijentima prema japanskom modelu temeljenom na oponašanju života: osamljeni klijenti „unajmljuju“ glumce uz čiju pomoć nastoje „nadoknaditi“ gubitak dragih osoba. Nakon što ju je ostavio momak, mlada biologica (Nevena Vukes) dolazi u Agenciju za sreću da bi joj „glumac“ (Mirel Huskić) u ulozi njezinog bivšeg obnovio lijepa subotnja jutra. Ona daje upute i zabavno je pratiti njihove različite reakcije na isti poticaj. Budući da se radi o „romantičnoj komediji“, jasno je da komične scene vode sretnom ljubavnom završetku. Scenografkinja Tena Palijan uspjelo je podijelila pozornicu na prostor agencije i sobu mlade žene, funkcionalne kostime kreirala je Mirela Mitak, a glazbu je skladao Filip Gjud. Komedija je šarmantna, ali zbog premalih varijacija u prizorima djeluje usporeno, što i glumcima nameće ograničenja. Mislim da je rješenje u promišljenom sažimanju.
Bračni par Klara (Dunja Fajdić) i Stjepan (Marko Hergešić) već si neko vrijeme idu na živce i jedini tko ih razumije je Robi, koji dolazi svake srijede k njima na večeru. Kako njihova uzajamna netrpeljivost raste, oni se počinju na samo nalaziti s Robijem, što ne bi bilo čudno da Robi nije izmišljen (poput „nevidljivog prijatelja“ kod osamljene djece). Dijalozi su prilično neobični u usporedbi s većinom ljubavno-bračnih dijaloga (Shearmanu nije strana fantastika) i omogućuju svakom od glumaca da „igraju sami sa sobom“ (okrenuti prema publici) pa Stjepan s Robijem „odlazi“ na sportske aktivnosti, a Klara se s njim druži po kući (prijevod, tekstovi pjesama i scenograf Ivan-Goran Vitez, kostimograf Josip Đerek, skladatelj Mario Mirković). Humor u ovom komadu je suptilan i ne zahtjeva pretjeranost u glumačkom izrazu, ali mislim da malo više strasti ipak ne bi na odmet. No, to bi moglo doći vremenom.
Uvijek sam se doživljavala osobom koju nije teško nasmijati pa me malo zbunjuje da sam iz kazališta nakon ovih predstava izašla prilično stisnutih usnica. Čak se nisam uspjela uvjeriti u omiljenu mi izreku „Potraži smiješno u svemu i naći ćeš!“.