Gledatelji najčešće odlaze u kazalište ili kino zbog glumaca, oni upućeniji zbog redatelja, ali svi najviše radi priče. Dok odrasli „pristaju“ (više ili manje) na promjene u sadržaju, mališani nisu tome baš skloni (pokušajte nešto promijeniti u poznatim pričama pa ćete se i sami uvjeriti) i zato ne shvaćam  zašto se prilikom uprizorenja tako rado mijenjaju situacije ili karakteri likova (mnoga su djeca uvjerena da je Hlapić miš). Djeca u kazalište obično dolaze upoznati se sa sadržajem i zbunjuje ih zadiranje u priču pa pitaju zašto je vuk postao vegetarijanac i ne jede ljude, zašto se mala sirena ipak ne pretvori u morsku pjenu ili zašto se smanjio broj patuljaka? Očito još uvijek djetinjasta, prvo što sam uočila u predstavi Petar Pan J. M. Barriea u dramatizaciji Petre Mrduljaš i režiji Zorana Mužića (Zagrebačko kazalište lutaka, 2.3.2024.) bio je izostanak vile Zvončice, vizualno i emotivno najupečatljivijeg lika spomenute bajke.  Rečenica kojom pisac Barrie (1860.-1937.) najavljuje sukus svojeg romana glasi: „Sva djeca odrastu, osim jednog djeteta“ pa se izraz „sindrom Petra Pana“ koristi za odraslu osobu koja „odbija prihvatiti odgovornost u skladu sa svojim godinama i dužnostima“.

 U ovoj se predstavi redaju epizode (izdvojene iz romana) u kojima sudjeluju Wendy, John i Michael Darling nakon što ih je Petar Pan, u pratnji svoje družice, vile Zvončice, posjetio u njihovoj sobi (ostali su sami kod kuće, a prozor je bio otvoren) i nagovorio da s njim odlete u Nigdjezemsku (jer su mu se svidjeli, osobito  Wendy koja mu je prišila otrgnutu sjenu, slikovita no ovdje „preskočena“ scena). Tamo se susreću s kapetanom Kukom i krokodilom koji slijedi brod (iz čijeg se želuca čuje kucanje sata kojeg je progutao zajedno s Kukinom rukom), nalaze izgubljene dječake („Mama, je l' gotovo?“) kojima Wendy želi zamijeniti majku, ali je otimaju gusari jer i oni žele majku („A je l' sada gotovo?“) i nakon što se troje djece vrati kući, na pozornicu izlazi pisac i … („A sada, je li sada gotovo?“ ). Budući da „lutka može sve“, očekivala sam inventivniji prikaz odabranih epizoda, dinamičniju izmjenu prizora i maštovitiju predstavu (nisu slučajna pitanja dječaka 3+ pokraj mene).

Lutke, scenografiju i kostime oblikovala je Neda Vuković (njezin medo Đuro dočekuje mališane u predvorju ZKL) i ne može se reći da ne poznaje posao pa mi je zbilja nerazumljivo zašto je ove lutke učinila tako nespretnim za animaciju i tako neprivlačnog izgleda. Ne mogu glumcima ništa predbaciti jer osim grupe „izgubljenih dječaka“ (dobra Ana-Marija Percaić) nitko nije imao tehnološki opremljene lutke s kojima bi bilo moguće ikakvo logično kretanje pa im je preostalo samo da mašu lutkama (ni let nije bio uvjerljiv) i da povremeno pjevaju (skladatelj Nenad Brkić). Manjkavoj se pokretljivosti lutaka pridružio i njihov nemaštovit izgled: staromodan i na tragu stereotipa (pišem isključivo u svoje ime). Pokušavam razabrati zašto je Wendy odjevena u ružičasto i stalno na granici plača (Marina Kostelac) kada je ona jedina „odrasla“ među tom dječurlijom? Zašto John (Ana Herceg) ima cilindar, a Michael (Marta Bolfan Ugljen) dudu varalicu (nije baš tako mali)? I po kojem pravilu se lutkari pokazuju usporedno s lutkom (Jadran Grubišić / kapetan Kuka, Dinka Vukelić / Smee), odnosno kriju iza nje (Željko Šestić / Petar Pan, Matilda Sorić / gusari )? I zašto je autorski tim nakon svega poslao pisca J. M. Barriea (Željko Šestić) da dopuni priču (valjda im je jasno što su napravili)?

I za kraj – Zvončica! Zašto je nema? Nije valjda zalutala u neku drugu, bolju predstavu?!