Nova dramska premijera Mačka na vrućem limenom krovu u režiji mladog Juga Đorđevića, a u produkciji HNK Split, po svemu sudeći, obećavala je mnogo. Prisjetimo se, drama Tennesseeja Williamsa nagrađena je Pulitzerom 1955., a sam autor, uz Arthura Millera i Eugena O'Neilla, smatran najvažnijim američkim dramskim piscem 20. stoljeća, u svojim je dramama obrađivao područje juga Amerike i mentalitet ljudi onog vremena. Elia Kazan, koji je ekranizirao mnoga njegova djela, rekao je: „Sve iz njegova života naći ćete u njegovim dramama, i sve iz njegovih drama nalazi se u njegovu životu.“ Iako je autor u Mački secirao i otvorio mnoga društvena pitanja, redatelj Jug Đorđević u svom je scenskom čitanju naglasak pokušao staviti na nekoliko ključnih situacija. 

Radnja je smještena u Mississippi gdje dolaze Brick Pollitt (posrnula sportska zvijezda, sada uspješan sportski voditelj) i supruga Maggie na (posljednji) rođendan Brickova oca. Iz uvodnog razgovora ulazimo u radnju „in medias res“. Situacija je kaotična na više razina – brak Bricka i Maggie u velikim je problemima (kroz kasnije dijaloge otkrivamo slojevitost problema), uz to pojavljuju se klasični problemi u obitelji Pollit na relaciji otac-majka, otac-Brick i Brick-Gooper (brat mu). Bogatstvo Tate Pollitta je veliko, a kako je pri kraju života, svi se, naravno, pokušavaju dočepati svoga (što većeg) dijela. Jedini pasivni lik, koji se pokušava utopiti u alkoholu je Brick, s kojim svi ostali likovi imaju nekakav problem (ili se to barem tako čini jer Brick je ustvari refleksija samih likova). Brick ima problem sa sobom, k tome ga još i poriče. Nemoćan, nalazi se zarobljen u rukama svoje obitelji, prvenstveno supruge, koja je u prošlosti uspjela razdvojiti supruga od bliskog „prijatelja“ koji je u međuvremenu preminuo. Maggie je kompleksan lik koji možemo promatrati iz više kutova i iz svakog kuta donijeti drugačije mišljenje. U ovoj dramatizaciji naglasak je više stavljen na ženski lik koji je ispred sebe osjetio opasnost (u liku Skippera) te ju je (ne)uspješno otklonio misleći da će tako dobiti svog supruga natrag.

 Kako bismo doživjeli atmosferu mjesta radnje, predstava započinje paljenjem reflektora koji pokušavaju stvoriti dojam ljetnih sparnih noći New Orleansa (oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić). I tako ostaju kroz cijelu predstavu, bez zatamnjenja, prigušenosti, ikakvih izmjena kojima bi se pokušao stvoriti neki drugi dojam koji barem pokušava prikazati stanje nekog lika. I tako dva i pol sata. Kako bismo dobili atmosferu, da bi nas se uvuklo u igru, stvorilo čaroliju, kazalište je stvorilo iluziju svjetla. Ona ovdje, nažalost, nije polučila neki dojam, a da ste pogledali barem dva filma u kojima je mjesto radnje blatnjavi, sparni New Orleans, uz pomoć malo mašte mogla su se čuda napraviti sa svjetlom. Ovako je to jako svjetlo samo stvorilo dojam kao da ste u policiji, na ispitivanju na kojemu se od likova pokušava izvući istina. Ako je to bio cilj, onda je opravdan, u svakom drugom slučaju – ne.

Već na samom ulazu prije početka predstave mnogi su komentirali kako je duljina trajanja predstave od dva i pol sata problem, ali i to se može dvojako protumačiti. Ukoliko se odlučite za takav format, morate znati točno što radite. To je kao kad stojite ispred prelijepe slike. Ukoliko vam se svidi, opije vas ljepotom, vi ćete odlučiti posvetiti joj svoje vrijeme i zaboraviti na duljinu trajanja uživanja u njoj. Ukoliko vam se ne svidi, ne privuče vas, tada je stajanje ispred nje izgubljeno vrijeme. U ovom slučaju postojali su pozitivni razlozi zašto bi trebalo ostati na tvrdoj sjedalici dva i pol sata, ali o tome malo poslije.

Negdje sam pročitala da se redatelj Đorđević voli posvetiti ritmu predstave, i ta misao me posebno muči jer on i ja očito imamo dijametralno suprotan dojam ritma. Osim svjetla, koje nas je na samom početku „ubilo“, na scenu izlazi posluga i izgovara didaskalije, duuuge didaskalije. Prije početka predstave bacila sam oko na gledatelje, uglavnom se radi o skupini 30, 40+ godina. Njima, odnosno nama, pretpostavljam,  ne treba objašnjavati pozadinu priče. Ako već niste pogledali film, sigurno iz opće kulture poznajete ovaj klasik. Zbog toga nema razloga toliko odugovlačiti s uvodom. Redatelj kao da nije znao kako započeti, dugo se borio sam sa sobom, a onda je odlučio to izvesti na najjednostavniji mogući način – dajmo im da izgovaraju didaskalije. Samim trajanjem u uvodu narušen je ritam i kako bi Amerikanci rekli, „you lost me“.

Sluge (Filip Luka Gospić, Dea Maria Računica, Mia Bujan i Zdravko Vukelić)  također ostavljaju dojam zbunjenosti. Shvaćamo njihovu pojavu, shvaćamo zbog čega ih je redatelj postavio u dramu, ali oni u cijeloj situaciji ustvari predstavljaju samo još jednu distrakciju koja presijeca ritam, ruši koncept i skreće misli od važnoga. Iz redateljeva objašnjenja shvaćamo da oni predstavljaju novi svijet, oslobađanje crnog roblja koje ustvari nikad neće imati jednaku priliku kako bi doraslo bijeloj rasi. Navedena tema jest jedan od konteksta drame, ali u ovom slučaju ju je trebalo izbjeći jer tri rukavca koja se razdvajaju ne čine homogenu radnju.

Druga podcrtana situacija koja se odvija u drami odnosi se na kapitalizam koji je utjelovljen u liku Tate Politta (Trpimir Jurkić). Klasičan primjer dječaka koji nije imao priliku biti dijete i koji je rano spoznao što znači rad, ali i gomilanje bogatstva. Njegova mjerna jedinica je jutro, hektar obradive zemlje. Sve njegove spoznaje počivaju na toj mjernoj jedinici, sva njegova moć se množi kroz istu mjernu jedinicu. Zatim slijedi spoznaja da je sve to mjehur od sapunice jer jedino što želi u svom životu kad ga vidimo na pozornici je biti zdrav. I prividno izgleda kao da je dobio drugu priliku i sada želi promijeniti potpuno sve u svom životu, ali život ne ide unazad. Ključna točka je upravo događaj koji je i okupio sve prisutne, njegov rođendan. On sam u centru, a oko njega svi, ili većina, poput lešinara, hijena koje čekaju pravi tren za napad kako uhvatili komad bogatstva. Iz prikaza svih karaktera dobro vidimo da nitko neće naslijediti tu zemlju u fizičkom obliku jer se nitko od prisutnih neće baviti njome. Ona je tu da se rasproda i podijeli novac, točno onako kako su stari uvijek prognozirali; dvije generacije su stvarale, treća je rasprodala. I to je jedan životni ciklus. Tu ujedno nalazimo i slojevitost samog djela koja je sama po sebi dovoljna za dramu. Trpimir Jurkić je odlično iznio ulogu Tate oscilirajući u emocijama, prvenstveno kao kapitalist koji misli da je cijeli svijet njegov te na kraju spoznaje promašenost života.

Treća linija, većini najzanimljivija, odnosi se na dio nazvan „Lavander Scare“, koji je pedesetih godina 20. stoljeća izbjegavan, u ekranizaciji fino zatomljen, a u ovoj izvedbi ponovo izronio na površinu. Misterij koji je i nakon odgledane predstave ostao neodgovoren – je li Brick (Goran Marković) homoseksualac? Na kraju cijele priče pitanje je je li to uopće važno? Ono što smatram važnim je sam lik Bricka. Ukoliko ostavimo po srijedi kapitalizam, prolaznost života, hijene koje se žele domoći bogatstva, istinska okosnica života je Brick, propali sportaš koji si uporno pokušava uništiti život, a koji je ogledalo svih bližnjih. Hipersenzibilni emotivac koji se nije znao nositi ni sa jednom situacijom u životu, lik vječnog gubitnika koji ustvari ima sve. S njegovom introvertnosti se ne može nositi nitko od likova. Prvi sukob koji vidimo jest s vlastitom suprugom. Pomiješanost osjećaja je nešto što nas progoni kroz cijelu dramu u njihovom odnosu. Htjeli bismo suosjećati s Margaret (Katarina Romac), ali ne vjerujemo joj u potpunosti jer zrno sumnje stalno govori da ono što ona prenosi kao svoju priču nije u potpunosti točno. Pokušava doprijeti do njega, ali njegov zid odvojenosti je neprobojan. Otac, „preporođen“ nakon nalaza koji ipak ne prognoziraju smrt, dao si je pravo biti „spasitelj“ svoga sina pokušavajući, na momente, ponekad i agresivno, izvući priznanje iz njega o njegovoj seksualnoj orijentaciji. Svim tim pritiscima Brick se može braniti jedino šutnjom (Marković je divno iznio samu emociju). I to je ono što ih najviše boli jer oni žele sukob, suočavanje, priznanje koje na kraju priče izostaje. Ne shvaćaju da je to nevažno jer ljudi imaju potrebu sve etiketirati, a ono što ne razumiju moraju uništiti. I to je refleksija Margaret i Tate Politta koji su svoj odraz vidjeli u Bricku, a nisu se znali nositi s tim. Nije Brick jedini takav lik u književnosti, povucite paralelu s Leonom Glembayem (kao moralnom vertikalom u moru nemorala), na primjer.

Sve što se na sceni događa, odvija se isključivo zahvaljujući dijalozima među likovima i njihovim odnosima. Osim što su svi likovi odlično prenijeli emociju, opet ističem, posebno Goran Marković, njihova dijaloška otkrivanja koja vode do katarze najuspjeliji su dio predstave. Predstava nema klasičnu kompozicijsku putanju, već više malih, a svaka se događa u sukobu pojedinog lika s Brickom. Tako djelo i počinje, dugim uvodom dijaloga Maggie i Bricka sve do dijaloškog sukoba Tate Politta i Bricka. Dijalozima sve maske padaju, otkrivaju se pravi karakteri likova koji su pokušavali sakriti svoja prava lica.

I kako bih zaokružila svoj doživljaj predstave? Sve prije izneseno povežite s likovima i dobit ćete najsvjetliju točku predstave – dramski ansambl HNK Split koji je unatoč svemu nabrojanom ostao na visini zadatka. Prvi red gledališta ponekad može biti i prokletstvo jer gledajući transformaciju Gorana Markovića od početka do kraja poželite samo da ga na kraju zagrlite, utješite i kažete mu kako će ipak sve biti u redu. Katarina Romac je odavno, iako mlada, pokazala svoje glumačko umijeće i energiju koju može nositi od početka do samog kraja u jednakoj mjeri. Trpimir Jurkić, nositelj patrijarhata u obitelji Pollit, divno balansira između alfa mužjaka i skromnog pokajnika koji je „dobio drugu priliku za život“. Elvis Bošnjak lagano brodi pozornicom jer on je onaj koji je uvučen u priču, sve zna, ali isto tako vidi krhkost obitelji kojoj će morati iznijeti strašnu vijest. Nikša Arčanin i Monika Vuco Carev kao tandem predstavljaju slikovit par hijena koje samo čekaju odlučujući trenutak, a koje su u svojoj opakosti ponekad i smiješne. Tajana Jovanović je samouvjereno slojevito odigrala ulogu Mame za koju smo jedno sigurni – nije joj bilo lako balansirati u obitelji između svih, a ostati svoja. Slugama koje su scenskim pokretima (zaslužna Anja Ostojić) bile kopče između likova i scena možemo poželjeti samo sreću u daljem radu jer su na odličnom putu razvoja. Scenografkinja Andreja Rondović odradila je skroman posao za koji je bilo puno više opcija razrade, dok je kostimografkinja Velimira Damjanović napravila nekakav kompromis u odjeći onog i ovog vremena.

Još jednom se pokazalo pravilo da, ukoliko postavljate klasik i s njim želite naglasiti suvremene trenutke, morate to napraviti s posebnom pažnjom, inače ćete zapasti u kaos iz kojeg se teško izvući.