Sezona (2023./2024.) u kojoj se repertoar Dramskog kazališta „Gavella“ ponovo igra u matičnoj zgradi obilovala je doista raznolikim dramama i po temama i po vremenu nastanka, od onih koje poznaju samo stručnjaci do onih izvođenih diljem svijeta. Među potonje pripada Euripidova tragedija Medeja zapisana davno (431. pr. Kr.), ali vječna u propitivanju ljudske duše.
Zaljubivši se u Jasona, Medeja mu je pomogla da otme zlatno runo, pri čemu je izdala oca i ubila brata te pobjegla s Jasonom i njegovim Argonautima u Jolk, gdje je Jason od strica trebao preuzeti vlast. Stric odbija predati vlast i zadaje Jasonu nove zadatke, a Medeja, sada Jasonova supruga i majka njihove djece, na prevaru ubija vlastodršca, nakon čega svi zajedno bježe u Korint. Sve to kazališna publika ne vidi, nego saznaje posredno, a drama počinje Jasonovom objavom da će oženiti korintsku princezu (kći kralja Kreonta), objašnjavajući Medeji da je to za dobrobit njihove djece. U strahu da ljuta Medeja nekome ne naudi, Kreont je odlučuje protjerati, a ona, ojađena i odbačena, smišlja kako se osvetiti Jasonu. Po svojoj djeci šalje Jasonovoj izabranici otrovane darove, pa nakon što ova i njezin otac, koji joj pokušava pomoći izdahnu u mukama, Medeja ubija svoju djecu.
Za taj njezin čin mogu se naći dva tumačenja: jedno je strah da će djeca kao tuđinci (a sada i nesvjesni posrednici u zločinu) doživljavati ponižavanja, a drugo je želja da se što bolnije osveti nevjernom suprugu. Medeja je bez sumnje nasilničke naravi i nije joj strano ubiti, ali kako se majčinska ljubav smatra neupitnom, ovakvo rješenje se doima monstruoznim (crne kronike govore potpunu drugačije!). Izvedba Euripidove drame Medeja (prevoditeljica Lada Kaštelan, dramaturg Dino Pešut) u režiji Franke Perković u Dramskom kazalištu „Gavella“ (19.4.2024.) nije me, nažalost, ni dodirnula, a kamoli očistila.
Na pozornici se nalaze razbacani predmeti (scenografija Nina Bačun, dizajner svjetla Zdravko Stolnik) čija nasumičnost ne govori ništa o ljudima koji tu žive osim da su neuredni ili u prolazu ili rastreseni ili… Niti projekcije fotografija (Davor Horvat) ne razjašnjavaju situaciju. Ipak, tu zatičemo Medeju (u dvojnoj pojavi Dijane Vidušin i Tene Nemet Brankov) na njihaljkama, dok dadilja (Ksenija Pajić) prepričava poznatu Andersenovu bajku o maloj morskoj sireni koja se, da bi stekla noge i otišla do princa u kojeg se zaljubila, odrekla glasa i dozvolila vještici da joj odreže jezik. Iako priča ukazuje na ženski jezik kao svojevrsno oružje, ne vidim nikakvu potrebu za takvim uvodom jer sirenin i Medejin glas nemaju ništa zajedničko: sirena umilno pjeva dok Medeja prijeti i proklinje. Kreont (Đorđe Kukuljica) zbog opakih riječi tjera Medeju u progonstvo, a Jason (Nikola Baće) je optužuje da svojim riječima izaziva zlo.
Preodijevanje Medeja u jednaku odjeću (Marita Ćopo) i njihove replike koje tvore istu rečenicu ne objašnjavaju mi zašto Medejin lik tumače dvije glumice: da prikazuju dvojbe kroz koje prolazi Medeja (nisu njene sve odluke na mah) i da tako grade njeno rasulo (a radi se o dvije izuzetne glumice) bilo bi mi prirodno (scenski pokret Ana Kreitmeyer). Divlja Medeja (uvjetno), barbarka koju je njezin muž doveo u civiliziranu Grčku (gdje vlada zakon),morala bi, kaže Jason, biti sretna i zahvalna što živi tu, a ne negdje u divljini… Kada se već u izvedbi posegnulo za sudbinom male sirene, mogla se iskoristiti ova opaska za komentar o, u nas, sve bliskijoj temi odnosa domicilnog stanovništva prema doseljenicima.
Jason vrlo zanimljivo izgleda: s naočalama i u svečanom odijelo s ružmarinom u zapučku – zet za poželjeti! Kor čine Tara Rosandić, Mada Peršić i Ivana Bolanča i njihovim se kratkim obraćanjima nema što zamjeriti, osim što (meni) nije posve jasno čemu im služe zečje(?) glave koje ubrzo skidaju i potom premeću po rukama. Djeluje bez sumnje mračno izjava da mi se svidjela scena u kojoj Medeja ubija djecu – sada ima smisla da su njih dvije i da djeca umiru usporedno.
Mogla bih se složiti s riječima Mateja Opolcera koji navodi u programskoj knjižici kako „Medeja koju stvaramo nije ni suvremena ni antička, ona je glas svevremenske borbe žene protiv stiješnjenosti u uske otvore očiju muškaraca“, ali bih dodala da je ovako koncipiran glas suviše tih. Ili sam očekivala da će biti gromkiji.