Jedan od najpoznatijih europskih literarnih junaka je Faust, učenjak iz istoimene filozofske tragedije njemačkog književnika Johanna Wolfganga von Goethea (1749.-1832.) napisane u dva dijela  (1808., 1832.) i inspirirane povijesnom ličnošću alkemičara, liječnika i teologa iz 16.stoljeća Johanna Georga Fausta. Ključni motiv djela, učenjakov „ugovor s vragom“, u Goetheovoj verziji nudi Faustu mogućnost širih znanstvenih spoznaja, ali i pridobivanje čulnih užitaka u čemu je on, kako piše koreograf Edwad Clug u programskoj knjižici uz dramski balet Faust u Slovenskom narodnom gledališču  Maribor, sasvim suvremen čovjek: „(…) Faustov sindrom nije vjerojatno nikada bio prisutniji negoli je u našem suvremenom društvu koje je spremno odreći se vlastitog  identiteta odnosno duše u zamjenu za vječnu mladost, prividnu ljepotu ili bilo koju drugu ljudsku ispraznost.“

Clug je prema motivima prvog djela Goetheovog Fausta napisao libreto izdvojivši prizore u kojima prepričava bitne trenutke  odnosa između Fausta i Mefista: u času kada je ostarjeli Faust umoran od svega, pojavljuje se Mefisto i nudi mu ne samo pronicanje u najdublje znanstvene tajne, već i ispunjenje njegovih najskrivenijih želja. Cijena za te privilegije  je Faustova duša i Faust krvlju potpisuje „pristupni“ ugovor.  Ubrzo stiže i prva dobit: pomlađivanje u vještičjoj kuhinji. Gdje je mladost, tu su i žene pa Faust (uz Mefistovu pomoć) zavede mladu neiskusnu Margaretu koja ostane trudna, no ne može se nositi sa sramotom pa nakon smrti majke i brata doživi živčani slom i ubije dijete, što je odvodi u zatvor. Faust je pokušava osloboditi ( u međuvremenu ga Mefisto odvodi na Valpurginu noć da se malo razonodi), ali se ona odlučuje za „Božju pravdu“. Njih dvojica odlaze zajedno, kao dva drugara. Praizvedba Clugovog  baleta Faust na glazbu Milka Lazara bila je 2018. u Opernhausu Zürich, premijera u matičnom SNG Maribor u studenom 2023., u koprodukcijskom Cankarevom domu u Ljubljani u siječnju 2024. i napokon ponovo izvedba u SNG Maribor 30.3.2024.

Clug je promišljeno poredao prizore u želji da profilira Faustov karakter, pa se on u prvom činu pretvara iz umornog starca u invalidskim kolicima (kojeg ne vesele ni studenti koji ga slave) u muškarca spremnog prihvatiti ponudu sumnjivog tipa ne mareći za moralnost svojeg čina. Clug ne „iznuruje“ svoje plesače, ali u vještoj izmjeni komornih i masovnih scena postiže dinamiku i ekspresivnost: nakon Faustovih samoubilačkih misli, dolazi skupina njegovih razigranih studenata, pa se pojavljuje crni pudl (napravljen od balona i dok ruka prelazi njegovom površinom, škripa se uklapa u Lazarovu glazbu) koji simbolizira Mefista i tada slijedi potpisivanje ugovora, pomlađivanje Fausta i pojava Margarete.

Fausta je plesao Davide Buffone, Mefista Thomas Martino, a Margaretu Monja Obrul i oni već svojim pojavama djeluju kao „pun pogodak“: Faust je svjetlokos i nekako zbunjen, Mefisto tamnoputi, markantni dopadljive tjelesne građe, a Margareta fragilna i ljupka. Skupne scene su vrlo lijepe i upečatljive (titranje anđeoskih krila, studentsko druženje, vještičja kuhinja), ali najviše mi se svidjela suradnja između Mefista i Fausta u kutiji prozirnih stijena punoj  dima. Mefisto izvodi neobičnu koreografiju pa leži na Faustovim ramenima, stoji na rukama, krvlju pečati ugovor i čini sve što ne „priliči“ ovozemaljskom prostoru… dovitljivo i  dojmljivo.  A kada već spominjem prostor, dobar je posao obavio scenograf Marko Japelj razdijelivši prostor u „glavni“ (cijelu pozornicu) gdje se zbiva većina događaja i „sporedni“ (u drugom planu) u kojem su smještene važne, ali ne presudne scene (smrt Margaretinog brata), a upečatljivoj i uvjerljivoj vizualizaciji doprinijeli su još autori rasvjete Martin Gebhardt i Tomaž Premzl, autor videa Tieni Burkhalter te uvijek maštovit kostimograf Leo Kulaš.

Da ništa „nije bez vraga“ pokazuje scena u kojoj Faust zavodi Margaretu uz pomoć Mefista i Margretine susjede Marthe  (Branka Popvici) pri čemu su „zarobljeni“ u istoj odjeći Faust i Mefisto te Marthe i Margrete što je izvođačima bilo vjerojatno prilično tegobno, ali je zato nama promatračima bilo jako  zabavno (jesam li ja negdje spomenula da Clug ne muči svoje plesače?!). Prekrasna je poetična scena Fausta i Margrete u vrtu (tada su se zbilja voljeli) ali niti tu nije moglo proći bez vraga! Vizualno (Kulaš si je dao oduška) i plesno je izuzetno dobro oblikovna Valpurgina noć prepuna čudnih bića (izdvojit ću samo nevjerojatno gipke puževe – Tetiana Svetlična i Lucio Mautone) koja još jednom ocrtava Faustovu površnu narav (odlika digitalnog doba!) – dok njegova ljubavnica čeka osudu, on se uokolo zafrkava (svemu je kriv vrag, naravno). Možda je malo suviše doslovna bila scena Margaretinog utapanja novorođenčeta (s kantama) i studentske zabave ( s bocama i zdravicama), ali sveukupan je dojam bio zapravo čaroban, pa je to više moje zapažanje nego negodovanje.

Bez izvanredno upečatljive  Lazarove glazbe (dirigent Simon Krečič) Clugov balet ne bi bio tako sugestivan – djeluje kao da su skladatelj i koreograf zajedno pisali note i smišljali plesne korake: ne samo da svaki pokret ima svoj vlastiti, intimni ton, nego je atmosfera u potpunosti određena glazbom. Uz to, ta  glazba nije samo funkcionalna, nego je i neobično lijepa.

Iskreno mi je žao da nisam nabrojila sve plesače, ali to bi bilo kontraproduktivno jer sva ta silna imena (a sigurno bih neka pogrešno napisala) ne bi razjasnila zašto je balet bio dobar. A bio je dobar jer su oni bili dobri, svaki za sebe i svi zajedno.

Ukratko, za izvrsnost baleta „Faust“ u SNG Maribor su Clug i Lazar nesumnjivo „dobitna kombinacija“. I dakako Mefisto.