Napomena: kritika je nastala u sklopu projekta "Ekskurzija" te je izvorno objavljena na stranicama Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa
Izgubljenost u prijevodu, jedan od rezultata poraća, postala je zaštitnim znakom vraćanja srpskih pisaca u naša kazališta. Pisci koji su se desetljećima izvodili od Komedije do Jazavca postali su potpuni stranci, oni koji otvaraju stare rane – kako izvoditi komedije, a kako drame; je li moguće glumiti na beogradskom govoru; trebamo li i kako prilagođavati dramski tekst; možemo li se uostalom više smijati istome ili sličnome; zanima li nas druga i drukčija perspektiva; što znači biti suvremen i angažiran nama i njima? Mostovi su se postupno gradili na sigurnim temeljima, komediografskim. U Kerempuhu se postavlja Kovačevićev Balkanski špijun (2003) u režiji Mustafe Nadarevića. Ilija Čvorović postaje žena. Nije iz Srbije, nego iz Bosne. Ekavicu zamjenjuje ijekavica. Sve je u kontekstu, nešto je i u jeziku. Pa i desetak godina poslije kad Oliver Frljić režira Nušićevu Gospođu ministarku (2012), a Iva Milošević Kovačevićeve Maratonci trče počasni krug (2016). Od titla kao ironičnog dodatka do čitanja komedije kao tragedije tipični likovi nikako da umaknu njima neprirodnom okruženju – pretjeranoj ozbiljnosti s malo i nimalo šarma.
Kazališna razmjena izvan glavne struje ponekad je više odgovarala publici, a ponekad kritici. Skakavci (2006) Biljane Srbljanović u ZKM-u doživjeli su veći uspjeh nego u beogradskom JDP-u. Huddersfield (2018) u ZKM-u Uglješe Šajtinca u režiji Renea Medvešeka bio je mekša, umilnija varijanta moralnog i društvenog propadanja devedesetih. Gostovale su s vremenom predstave Jagoša Markovića, Slađane Kilibarda, Miloša Lolića, Andrása Urbána, Kokana Mladenovića, Bojana Đorđeva, ali i Zlatka Pakovića.
Celofan kojim smo omatali ožiljke rata napokon propušta i one osebujnije, nešto manje uobičajene kazališne pojave. No i dalje je čvrst u sredinama poput Osijeka. Njih je rat trajno obilježio. Propuštena je ona vrsta suočavanja s poviješću i nasljeđem u ime pasije i prividna oprosta. Takvu bi dramaturgiju Douglas Sirk odbacio kao odviše didaktičnu. U toj i takvoj sredini kazališna se razmjena izgrađuje na nostalgiji. Na Branislavu Nušiću i Dušanu Kovačeviću. Smijehu koji povezuje, ali tek rijetko propituje. Čak i kad se nadopisuje, kao što je bio slučaj sa Sumnjivim licem (2015), ali i s recentnim Maratonci trče počasni krug (2024; kritiku Olge Vujović pročitajte ovdje), objema u režiji Olje Đorđević, nekadašnje dugogodišnje ravnateljice Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta Subotica. Njezina su čitanja vodviljska, sa songovima koji razbijaju ritam igre. Scenografski skučena na vrata i prozore, ulaske i izlaske sa scene. Nimalo ambiciozna u radu s glumcima, ali i u promišljaju s kojim i kakvim to Topalovićima živimo danas kad je apsurd svakodnevica, a kriminal prihvatljiv životni stil. Ne uspijeva umaći tezi Svetislava Jovanova da je dobra kazališna inscenacija Maratonaca suviše rijetka pojava. Ona o kojoj sve znamo. Od 212 izvođenja u Ateljeu 212 do slavnog Šijanova filma. Mem koji postaje opće mjesto. Sigurno skrojeno, sjetno i smiješno. Ono koje spaja pučki humor s kritičkim žalcima.
U medijskoj pompi drama je po strani, kao i prvi Kovačević u Osijeku, konkretno Sabirni centar (1988) u režiji Joška Juvančića. Tako u sjeni filma iz prikrajka vreba dramski pisac i scenarist, akademik, onaj koji je uz Aleksandra Popovića urbanim leksikom obogatio srpski jezik. No takva je i predstava. Sve ili ništa. Izgrađena na metateatarskim slojevima, bulevaru i vodvilju, poigravanju s prašnjavošću na sceni i kostimima, živa jedino u filmskom dijelu. Počinje čitanjem didaskalija Petre B. Blašković i Ivane Soldo Čabraja, scenom koja podsjeća na povratak alanfordovske Bepe Joseph. Podvlače crtu. Ovo je fikcija, čak i kad pokušavaju uspostaviti komunikaciju s publikom. Scenografija (Ljubica Petrović) starinskog pogrebnog poduzeća u vodviljskom okviru prozora i vrata anakrona je i nimalo izazovna. Odar je u sredini, lica po potrebi ispred i sa strane. Ograničavajuća je i nemaštovita poput kostima Dubravke Skvrce. Crna odijela, dekoltei, predimenzionirani sakoi, lažni brkovi i perike tu su da podcrtaju artificijelnosti, ali i da nas više vrate na teren filmske inačice, konkretno u tridesete prošlog stoljeća. U procjepu drame i filma plutaju ženski likovi. U pozi i podređenosti, naglašene tjelesnosti, prividno emancipirani, no zapravo nevjerojatno nerazrađeni i plitki. Kristinin luk ide plošno, od ležanja na lijesu do odbijanja vlastite smrti, bez podteksta, unutarnje motivacije, punokrvnosti. Takva je i Olja, zauzeta raznošenjem pladnjeva sve do sretnog kraja. Stoga Petri B. Blašković kao Kristini ne preostaje drugo nego pretjerivati u gesti i grimasi, oslanjati se na fizičku komiku, dok je prostor Ivane Soldo Čabraja skučen ne samo kostimom nego i nesuvislim replikama. Ako su u drami žene tek nijemi promatrači, da bi u filmu dobile snažan glas, onda ih u adaptaciji Olje Đorđević vidimo tek kao plitki emancipacijski bumerang. Mnogo se priča, malo se pokazuje.
U muškom klubu Topalovića svađaju se nedovoljno razrađene uloge i naglasci. Jezični savjetnik Saša Latinović nije uspio poraditi na finesama, kontroli akcentuacije i ritmu replike, čime se nastavlja dugogodišnja sad već i tradicija nemogućnosti izvođenja u drugim kodovima i govorima. Jedini suvisao i potpuni glumački luk ostvaruje Antonio Jakupčević kao Aksentije. Upisuje u lik staračku zlobu, paranoju, sitne geste, uspijeva izmamiti osmijeh i držati nerijetko trom ritam predstave. Milutin Duška Modrinića u početku je ukočen da bi, kako izvedba odmiče, bio sve bolji i bolji, Laki Miroslava Čabraje ostavlja gorak okus neiskorištena potencijala, Mirko Aljoše Čepla nema u sebi klicu zla ni luđački obrat. Prije kao da je ispao iz komedije braće Farrelly, nego iz balkanskog pogrebnog poduzeća. Maksmilijan Ivice Lučića nema prostora za suvisliju izgradnju lika jer je sav u pojavnosti. Đenka Đavo Vladimira Tintora iako dopadljiv, često upada u karikaturalnost, dok je Bili Piton Matije Kačana utišan u sveopćoj karnevalizaciji. Songovi Danice Nikolić upotpunjuju izvedbene banalnosti i pličine. Susret posebnih očekivanja kad je riječ o Dušanu Kovačeviću topi se u groteski, bulevaru, vodvilju, kratkom filmu i mjuziklu. Kapital trži na nostalgiji. Nema uzbuđenja i kritičkih žalaca. Kada jedan od likova izgovara: „Odavno je vreme za promene“, teško se ne nasmijati ironiji. Jedina promjena unutar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku u potpunosti je topalovićevskog tipa. Sezone su obilježene plitkim komedijama i starim znancima. Nema teške drame. Samo muški klub. I vječno prevrtanje istog lijesa.
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, premijera 8. ožujka 2024.
Redateljica i adaptatorica Olja Đorđević
Scenografkinja Ljubica Petrović
Kostimografkinja Dubravka Skvrce
Suradnik za scenski govor Saša Latinović
Koreografkinja Andreja Kulešević
Autori glazbe Irena Popović i Nikola Dragović
Autorica songova Danica Nikolić
Oblikovatelj svjetla Tomislav Kobia
Kreatorica maske, vlasulja i frizura Ružica Miler
Igraju: Mirko Topalović: Aljoša Čepl, Laki Topalović: Miroslav Čabraja, Milutin Topalović: Duško Modrinić, Aksentije Topalović: Antonio Jakupčević, Maksimilijan Topalović: Ivica Lučić, Đenka Đavo: Vladimir Tintor, Bili Piton: Matija Kačan, Kristina: Petra Bernarda Blašković, Olja: Ivana Soldo Čabraja