„Bez jezika nema kazališta“, rekao je lik kritičara usred rada na predstavi „U doba kad sam bio mali“, unutar predstave Male ljudetine. Tim riječima izazvao je u kritičaru u meni lavinu polemičkih misli i čvrstu odluku da ću tekst započeti odnosom jezika i kazališta. No daljnji razvoj predstave, posebice spomenuta minijatura na kraju, izgurao je jezik iz fokusa. Na njegovo mjesto ugurala se potreba i nužda za stvaranjem bez kalkulacija u predstavama za tinejdžere. Posebice ako je riječ o mučnim temama poput ratnih i drugih zločina, kao i opasnosti zatvaranja očiju pred njima. Tada nema mjesta figama u džepovima, pa makar scenu ispunili palim junacima koji junački šamaraju i rastjeruju ugodu i lagodu.
Krenimo zato u glavu. Domaća kazališta uglavnom u širokim lukovima izbjegavaju tinejdžerske publike, kao da se ne usude parirati mobitelima, društvenim mrežama i hiper ubrzanim tinejdžerskim svakodnevicama. Ako i pokušaju stvoriti dijalog, čine to u prostoru bliskom ciljanoj publici, oblikujući jurne i žurne predstave s bombastičnim temama, često vezanim uz virtualni svijet. Renata Carola Gatica i Teatar Poco Loco tinejdžerima su dosad pristupili na nekoliko načina. Kompjuterske igre i svijet upisali su u fenomenalne Superjunake (kritiku pročitajte ovdje) koji, bez obzira na višeslojnu prilagođenost tinejdžerima, nisu uspjeli scenski dulje trajati. Glazbu su upisali u vrlo dopadljivu punk-teen predstavu Pola-pola (kritiku pročitajte ovdje), no ni ona nije uspjela postati hit, a slično je i s trećom predstavom kojom se Teatar Poco Loco obraća publici starijoj od 10 godina, I Cyrano i djevojčica (r. Gullermo Baldo), u kojoj su se na izuzetno poetičan način dotakli nježne ljubavi dviju djevojčica.
U četvrtom susretu s tim "najizazovnijim publikama" odlučili su napraviti vrlo zanimljiv obrat – stvorili su predstavu koja ne koketira s tinejdžerskim današnjicama, niti s njihovim životnim gadgetima te ne dočekuje završni pljesak u vatrometu smijeha i izvedbene raskoši. Sasvim suprotno, kraj predstave ima sve predispozicije da se uvuče duboko u mlade gledatelje i da dugo tinja i rovari njihovim mislima i emocijama. Šaljući im poruke koje će tinejdžeri pročitati na svoj način, a koje meni i pokojoj sijedi na mojoj glavi bubnjaju i rovare satima nakon predstave nekako ovako: „Ne žmiri i ne šuti na zlo i zločin, bez obzira na oblik i boje maske iza koje se skrivaju“. Da ne bih spojlao, neću previše otkrivati, samo ću reći da je Teatar Poco Loco, u koprodukciji s Kazalištem Dubrava, u ovoj predstavi napravio korak dalje u propitivanju i razbijanju tabua u domaćem kazalištu za djecu i mlade. I sve su to napravili na meni neodoljiv pokolokovski način.
Predstava Male ljudetine nastala je prema motivima istoimenog djela ponajvećeg umjetnika riječi Zvonimira Baloga. Samim time pitanje jezika s početka kritike nametnulo se samo od sebe. Balog, virtuoz u igri riječima, bio je junak jedne od prvih predstava tada mladog Poco Loca, Ljubiti, samo ljubiti (kritiku pročitajte ovdje), gdje je Maja Katić pokazala veliku spretnost i umješnost u dramatizaciji tog izazovnog autora. Gledao sam te godine i osječkog Baloga, Ja, magarac, koji je demonstrirao koliko je lako pogriješiti s bravuroznim jezikom na sceni. Katić je bila puno mudrija i nije se prepustila riječima, već ih je potčinila predstavi. Slično je napravila u tandemu s Dunjom Fajdić u Malim ljudetinama, zadržavši igru riječima i jezikom tu negdje, blizu prvog plana, ali niti u jednom im trenutku ne prepustivši vodstvo.
Vratimo se sad prvoj rečenici kritike. Iako je kritičar u predstavi "s visoka" (omotano humornom notom, jasno) izjavio da nema kazališta bez jezika, sama predstava je u svakom trenutku ukazivala na suprotno. Jezik bez ostalih elemenata igre nije kazalište. On je tek pripovijedanje uživo. Katić, Fajdić i redateljica Carola Gatica toga su bile svjesne i naizgled pripovjednu predstavu oblikovale su u stalnom razbijanju narativnog sloja, čineći to uz puno jezičnog, ali još više fizičkog, scenskog, režijskog i glumačkog humora.
Balogovo djelo, svojevrsne hrvatske Stilske vježbe za djecu, sastoji se od brojnih varijacija jedne priče. U igranju jezicima, stilovima, žanrovima… na kraju od originalne priče ne ostaje ništa. No bez obzira na postupno udaljavanje od izvora, riječ je ipak o svojevrsnoj opetovanosti koja uvijek uz sebe vuče vjernu pratilju monotoniju. Kako se monotonija ne bi ušuljala i u ovu predstavu, u nju, poput superjunaka, prodire scenska igra koja ruši verbalni sloj s trona te igrajući se i poigravajući (s) njime, diskretno zavlada, ponovo ukazujući na činjenicu da kazalište za djecu i mlade najbolje funkcionira u scenskoj živosti i izjednačenosti svih elemenata igre.
A kako razigrati priču koja se ponavlja, pa makar u različitim verzijama? Katić i Fajdić su to učinile meta-igrom o kazalištu, odnosno o nastanku predstave. Gledali smo takvih predstava i u pravilu nas nisu oduševile. Posljednja, Najljepši posao na svijetu Kazališta Trešnja (kritiku pročitajte ovdje), stavila je kazalište kao mehanizam u prvi plan, oblikujući tanku priču oko njega te djelujući poprilično isforsirano. Za razliku od nje, u Malim ljudetinama priča o funkcioniranju kazališta tek je izvedbeni alat i ne djeluje nametljivo i umjetno, već efektno omogućuje izmjene kutova gledanja i igranja te različite pristupe materijalu, od dramaturškog, redateljskog i glumačkog preko kostimografskog, scenografskog i koreografskog do producentskog.
Kad se toj ponekad uvjerljivijoj, katkad tanušnoj, no u cjelini neforsiranoj šetnji po pozicijama u kazalištu doda uglavnom vrlo duhovita šetnja po žanrovima, dobivamo punoću, bogatstvo i različitost igre te oblikovanja sadržaja na sceni. Bilo je tu pripovjednog kazališta, mjuzikla, hororca, „baleta“, lutkarskog i kazališta za djecu… i nisu sve epizode bile odlične. Neke su bile bolje, neke slabije, poneka urnebesno smiješna, neka, pak, možda prvoloptaška, no taj okvir i širina izraza omogućili su glumcima bezgraničnu igru pripovjednim slojem, opisujući ga, suočavajući s vlastitom vizualnom preslikom, polemizirajući s njim, pokatkad se duhovito posvađavši ili ga iznenadno prekidajući u duhovitim mini-obratima. Tako oblikovan vizualni i izvedbeni sloj nametnuo se verbalnom u kojemu su, pak, zvuk i ritam u velikoj mjeri istisnuli sam sadržaj. I nakon sveg tog igranja i „lutanja“ u potrazi za pravim izrazom stiže sama izvedba minijature „U doba kad sam bio mali“ koja je, pomalo neočekivano, no upravo zato efektno, oblikovana poput najklasičnije predstave za djecu.
Sve ovo ostvario je na sceni izuzetno uigran i zaigran, glumački prepoznatljiv pocoloco tim u sastavu Dean Krivačić, Zrinka Kušević i Maja Katić, ovaj put pojačan Anom Marijom Štefanac i Jakovom Gavranom. Za razliku od predstava I Cyrano i djevojčica i Priča bez veze, gdje je nosila igru, Zrinka Kušević u ovoj predstavi nije bila toliko istaknuta, no svojom scenskom toplinom, šarmom i duhovitim rješenjima lakoćom je zavodila gledateljevu pažnju i iz, uvjetno rečeno, drugog plana. Maja Katić zgodno se i duhovito poigrala svojom pozicijom dramaturginje te je vrlo privlačno i zabavno podcrtala plesni pokret u kojemu je pronašla element „bijega od riječi“. Najslabija glumačka karika predstave bio je Jakov Gavran koji je bio nešto slabiji u pripovjednom sloju, izvedbenim minijaturama i pokretu, a i zijevalica mu je u ruci otvarala usta poput vjeverice koja je provela dan u tvornici šećera. No na nekoliko je mjesta dobro poentirao na scenskoj „smotanosti“ te demonstrirao vrlo umješnu vrtnju štapa (sigurno postoji i stručniji izraz za to, no autor ga ne zna pa neka ostane ovako), što znači da ni najslabija karika nije bila bez šarma.
Dean Krivačić ponovo je demonstrirao neopisivu lakoću glume. Bio je izuzetno čvrst, moćan i siguran u pripovjednom sloju, što mu je omogućavalo „lakonogu“ igru replikama, duhovit u pokretu i mimici te brz i uvjerljiv u trenutnim promjenama i obratima, silno važnim u kazalištu za djecu i mlade. Za kraj sam ostavio Anu Mariju Štefanac jer, iako joj je ovo prva predstava sa Pokolokosima, od prvog trenutka je djelovala kao da je s njima rasla na sceni i oko nje. Njena prisutnost u svakom trenutku predstave bila je neodoljiva. U svakom je trenutku bila u potpunosti u liku i oko njega, u diskretnom unutarnjem dijalogu s njim i okolinom, gradeći te odnose u lakoj, opuštenoj, nenametljivoj i uvjerljivoj (dječjoj) igri.
Glazba Ivane Đule i Luke Vrbanića nije bila toliko u prvom planu, kao u nekim drugim predstavama, budući da je ritam stvarao verbalni sloj, no i ovdje su oblikovali nekoliko vrlo zgodnih, pamtljivih i efektnih songova. Aleksandra Vukićević stvorila je privlačnu i funkcionalnu plošnu scenu i rekvizite, odlično se uklopivši u pokolokovsku „plošnu scensku poetiku“ te pruživši glumcima puno prostora za igru, u kostimografskom aspektu nanizavši cijeli niz kostima koji su efektno ispunjavali svoje funkcije. Alen Marin pozadinskim svjetlom nije samo pratio, već podcrtavao i pojačavao događaje i atmosferu, uključivši i svjetlo u zgodan dijalog s verbalnim slojem, dok je Damian Cortes Alberti sve te silne glumačke izraze i žanrove koreografski posložio u zgodan, duhovit i naizgled neuredan red.
Zaključno, u najnovijem obraćanju tinejdžerskim publikama Teatar Poco Loco se okrenuo teškoj i mučnoj, no, nažalost, bliskoj nam temi – ratnim i drugim zločinima – pristupivši joj bez kalkulacija, ali i s ogromnom količinom humora, i u tom plesu između smijehom omotanih maski i ogoljene tuge stvorio je predstavu koja će dugo rovariti mladim glavama. I koja će svakog gledatelja višeslojno obogatiti.