Dvojba između „klasičnog i „suvremenog“ načina u prikazu nekog sadržaja sve se češće svodi na tehnološke razlike pa se prezirno govori o „papiru“ i zadivljeno o „ekranu“, iako nema stvarnih razlika u informacijama. Kako nam pamćenje postaje sve krhkije, pojava novog umjetničkog djelo rijetko se stavlja u odnos s prethodnim ostvarenjima (negirajući kontinuitet) pa se nije na odmet prisjetiti, u povodu praizvedbe komorne opere za djecu i mlade Tomislava Uhlika Postolar i vrag skladane (2023.) prema Šenoinoj povjestici, ne tako malog opusa za djecu (tri baleta i tri opere) Brune Bjelinskog (1909.-1992.) ili vrlo uspjele opere Šuma Striborova (2011.) Ivana Josipa Skendera (1981.).

Lakše je prilagoditi postojeće djelo, nego potaknuti skladatelje na rad, ali se Uhlik (iskusan dirigent u glazbenom kazalištu) prihvatio skladanja opere za djecu i mlade napisavši u programskoj knjižici: „… mislim da takvih djela u nas nema mnogo. (…) Odlučio sam se stoga za djelo kraćeg trajanja i komornog karaktera imajući u vidu baš studente zagrebačke Muzičke akademije, na kojoj sam kao nastavnik proveo dvadeset godina, pomno prateći iznimno uspjele dosege njene glazbeno-scenske produkcije.“  U koncertnoj dvorani „Blagoje Bersa“ na MA Sveučilišta u Zagrebu pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera u režiji Marija Kovača postolar (Josip Galić) je nadigrao vraga (Lovre Gujinović) zahvaljujući sinku Božjem (Danijel Vukelja) uz naratora/icu (Marie Lucia Kossjanenko) i vražice (Petra Cik, Hana Ilčić, Marija Žalac, Valentina Đuka, Vinka Siladi, Nada Tomica Klišanin) koje su, po Skenderovu opisu, „razigrana komična verzija grčkog kora“ (14.2.2024.). Na pozornici je uz pjevače i komorni ansambl (Doris Vincek – flauta, Tina Hrga – oboa, Jakov Jagodić – klarinet, Isabella Roxas Đuka – fagot, Danijel Toth – kontrabas, Marta Čiković – harfa) pa se pjevački prostor (Leo Vukelić) ograničio na ključne prizore poput male postolarske radionice s tronošcem, vratima i naglašeno velikim prozorom te vrtom sa stolom punim hrane ispod stabla kruške.

Priča je,  pretpostavljam, poznata: siromašni postolar s puno gladne djece u času malodušnosti zazvao je vraga u pomoć i ovaj mu se odazvao („Sila Boga lje ne moli / Glad ne pita tko ga hrani / Na sve majstor moj privoli / I dušu si utamani / Al' u kući- bijela hljeba / Žuta zlata, lijepa ruha“), uz uvjet da s njim krene nakon sedam ljeta „put moga svijeta“. Ubrzo postolaru bane sinak Božji i nakon što ga postolar ugosti, ovaj mu ispuni tri želje: da bez postolareve dozvole nitko ne može ustati s tronošca, ne može izvući glavu iz prozora i ne može se odlijepiti od kruške u vrtu. Kada vrag po dogovoru dođe po postolara, ovaj ga posjedne na tronožac i pusti ga tek kada mu vrag  pokloni sljedećih sedam godina. Drugi puta vrag proviri kroz prozor s istim rezultatom, no treći puta ga, prilijepljenog uz krušku, postolar i njegovi istuku i „Vrag se vije, jecat briznu / Jao! jao! dosta! dosta! / Nek ti duša bude prosta“.

Zanimljivo je da se Uhlik „odrekao“ sudjelovanja djece (omiljeni u lutkarskim izvedbama), ali zato ima razigrane (scenski pokret Branko Banković) vražice čiji mi se pjevački dio najviše dopao (ovi drugi su „ozbiljni“). Kostimi (Iva-Matija Bitanga) postolara i vraga asociraju na razdoblje nastanka teksta (1863.) i prilično su slični, što pripisujem njihovom sličnom ponašaju; mi smo na strani postolara zato što je on „naš“ (Kovač piše da je kao učenik izjavio: „smatram da je postolar varalica koja se ne drži dogovora, a vrag njegova žrtva“, što profesorica nije najbolje prihvatila). Čak se i vražice sprdaju s vragom, no one su doista posebne, i pjevanjem i lijepim zeleno-crnim haljinama (i crvenim roščićima), dok je naratorica odjevena kao Harlekin.

Dirigent Skender istaknuo je „skladateljev interesantan odabir instrumenata“, među kojima mi se posebnošću nametnula harfa. Izvanredni mladi glazbenici (od prve do pete godine MA) i pjevači (od prve do četvrte godine studija pjevanja) u daljnjim će izvedbama („praksa stvara majstora“) sigurno izbrusiti spoj pjevanja, pokreta i glume i uvrstiti ovu zgodnu, kratku operu u glazbeni repertoar našeg vremena.

Taman sam prihvatila spoznaju da se pojavila domaća opera  za djecu, kada eto i domaćeg baleta (u dva čina) za djecu: Snježna kraljica skladatelja Davora Bobića prema bajci H.C. Andersena pod ravnanjem Stjepana Vugera u koreografiji i režiji Svebora Sečaka te koprodukciji HNK u Osijeku i HNK Split u sklopu Konzorcija Hrvatskih narodnih kazališta (HNK Osijek, 16.2.2024.). Snježna kraljica nije prvi Bobićev balet, ali je osjetno drugačiji od Veronike Desinićke (folklorni balet s pjevanjem, 2007.) jer iako ne izbjegava etno dionice, glavna odrednica je bajka nastala putem poetične glazbe u duhu „klasične“ predstave kako piše Sečak: „… odlučio sam se da neoklasične koreografske sekvence koje se provlače kroz čitavu predstavu kombiniram s različitim etno izrazima u pojedinim brojevima, kao i naznakama suvremenog pokreta koji omogućava ekspresiju osjećaja bez pretjerane glume“.  Bobić se drži Andersenove priče o Gerdi i Kayu uz dodatak nekih scena (poput putovanja) i dok njegova glazba djeluje i poznato i novo, koreografija odiše citatima čime djeluje možda previše konvencionalno.

Prva scena je gradski trg na kojem se Gerda (Ami Inoue) i Kay (Takafumi Tamagawa) druže s prijateljima, ali njihovo druženje prekida Snježna kraljica (Iryna Chaban Bilandžić) koja odvodi Kaya nakon što ga je učinila zlim ubacivši mu u oko komadić čarobnog zrcala (što su ga iskovali trolovi kako bi iskrivljavalo stvarnost). Gerda je tužna, ali dolazi Čarobnica (Ania Maria Bartkowsky) koja uz pomoć globusa i čarobnog cvijeća vodi Gerdu u potragu za Kayem. Ne nalazeći ga, Gerda s Vranom (Jana Brletić) nastavlja put i dolazi u dvorac gdje prenoći i s bogatim darovima nastavlja put do šume u kojoj je hajduci opljačkaju (najteže joj pada krađa konja). Ali dolazi Sob na kojem Gerda nastavlja putovanje do dvorca Snježne kraljice. Tamo zatiče bešćutnog Kaya, no njezina ljubav otapa njegovo zaleđeno srce i oni uspijevaju pobjeći. Devetnaesta slika je ista kao prva – sunčani gradski trg ispunjen dobrim ljudima.

Izdvojila sam samo imena glavnih solista jer kada bih nabrojila sve sudionike (uključivši mališane) ne bih dopisala ovaj tekst nikada (no dobro, bih). U skupnim scenama ipak ne mogu preskočiti plesača kojeg sam prepoznala usprkos maske: glumac Gordan Marjanović koji je u ulogama afričkog vrača i soba pokazao koliko je svestran (šeće on i po trgu, ali tu šeću mnogi) i kako se i u najmanjoj ulozi može učiniti pravo čudo.

Scenografija Nevena Mihića (jako su mi se svidjeli bijeli medvjedi oko Kraljičinog prijestolja) dobro se povezuje sa svjetlom Tomislava Kobie i fascinantnim video projekcijama i animacijama Zdenka Bašića i Franka Dujmića. Bašić je „maštovit do bola“ i  nesumnjivo je jedan od najčudesnijih ilustratora i filmskih animatora, a ono što je u njegovom likovnom jeziku neobično jest hod po rubu između užasnog i lijepog (ovdje se ipak malo suzdržao od jezovitog, mada bi za to imao puno opravdanje). Zato što je pozadina bila neprestano bremenita bojama i oblicima, Mihić je kostime ostavio u jednoj ili malom broju boja, osim u „folklornoj stilizaciji“ kada prikazuje žitelje pojedinog kontinenta.

Čarobnica želi pomoći Gerdi da nađe Kaya, pa dok vrti globus, na pozadini se projicira zemljopisna karta. Prilikom zaustavljanja globusa, sjene arhitekture i krajolika pokazuju o kojem se mjestu radi (indijski zumbul, azijski jasmin, europski slak, afrički ljiljan, hrvatska ruža) i zbilja je šteta da zemljopisni prikaz na projekciji ne odgovara plesu koji gledamo na sceni. Zbog čega je na kraju tog puta bila nužna velika hrvatska zastava? Nisu li bili dovoljni kostimi i glazbene naznake? Balet je trajao bez stanke između činova, scene su bile odvojene samo projekcijama na prednjem zastoru i zato je sasvim nerazumljiv kratki prekid izvedbe spuštanjem glavnog zastora prije zadnje scene?! Zato što se njih dvoje vraćaju u poznati milje?

 Komentirane predstave imaju nekoliko (dobrih) zajedničkih osobina: praizvedbe su, za djecu su (i odrasle, naravno), predstavljaju istinsko osvježenje i – želim im puno izvedbi!