Nacionalna kazališta trebala bi jednako mariti za klasična dramska djela i pratiti suvremene autore no nije mi mrska prevaga potonjih kao što će biti u ovoj sezoni HNK u Zagrebu: za projektom Zbilja Tomislava Šobana slijedila je Begovićeva drama Pustolov pred vratima (1926.), netom je izvedena nagrađena drama Nestajanje (2022.) Tomislava Zajeca u režiji Dore Ruždjak Podolski (19.1.2024.), a od troje preostalih autora samo je Begović dovršio svoj opus.

Tomislav Zajec (1972.) je pjesnik, romanopisac i scenarist, ali ga „najvidljivijim“ čine drame (sigurno ga vide i na ADU) jer ih je četrnaest praizvedeno u kazalištima od 2000. (John Smith, princeza od Walesa) do danas. Drama Nestajanje ima tri djela, Mišolovka, Korijeni i Na spaljenoj zemlji, u kojima pratimo sudbine dviju tročlanih obitelji uz nekoliko epizodnih likova („Riječ je o 'razbijenoj' priči koja intrigantnim sižeom zrcali psihičko stanje vlastitih protagonista; i kad ide naprijed kao vrijeme i kad se vraća kao sjećanje“, piše Matko Botić u programskoj knjižici). Ugledni geolog Karlo, supruga Vjera i aktivizmu sklona kći Tea čine skladnu obitelj bez pravih briga, dok mladi bračni par, doktorand geologije Marko i zaštitarka Ana, ima problem: tešku svađu zato jer je on ostavio njihovog malog sina u vrućem autu dok je otišao u knjižnicu. „Ja sam pomogao da vam je lijepo. Vi to zovete nestajanje“, čita Vjera u pismu koje je za Karla ostavljeno pred vratima i iz čijeg teksta saznajemo da je Karlo vodio znanstveni kamp za hendikepirane dječake kako bi se ovi uključili u „normalni“ život i za što je upravo nagrađen. Izmjenjuju se scene iz Karlovog stana u kojem se priprema zabava njemu u čast (zato je tu konobarica Alise čiji je sin također pohađao Karlov kamp) i bolnice gdje nad djetetom bdiju Ana, baka i Marko kojeg ispituje policajac o incidentu.

U drugom činu Alisa uz nevoljnu Markovu pomoć  sadi stablo, „Dečko s ekrana“ i Marko razgovaraju o svojem boravku u Karlovom kampu za „oštećene“ dječake, a i Gazdarica se (bezazleno) sjeća kampa. Treći čin počinje riječima mrtve Vjere: „Otkad ste me zadnji put vidjeli prošlo je osamnaest godina. Za mog muža, za mene i za moju kćer. U kazalištu to može tako, u pauzi prođe osamnaest godina“. Tea se prometnula u utjecajnu osobu koja je prekoračila ovlasti („A kome ćeš pogodovati ako ne investitoru…“) i njezin pad je neizbježan (koga li je iz plejade Zajec izabrao za model?).

Karlo je u mirovini svjestan da ga nitko više ne treba: „Pokušavam glumiti prisutnost s nekakvim rukopisom nove  knjige, a i dalje vodim jedan znanstveni kamp u zaleđu“ i zato ga veseli dolazak mladog geologa Marka. Ali ovaj nije došao razgovarati s profesorom, već ga podsjetiti na svoj boravak u njegovom kampu: „To ste mi rekli. To je sve samo igra. (…) I još ste mi rekli da ako zaklopim oči ta igra podsjeća na nestajanje. I da je nestajanje tajna.(…) A onda ste mi skinuli hlače. Ne znam zašto ste mislili da ću vikati. (…) Htio sam samo da prestane, razumijete? Da prestane, samo to. I nestao sam, to je bilo sve što sam znao. Učinili ste da me nema, vi ste to učinili i ja se sada ne mogu sjetiti je li me ikada uopće i bilo. Čuo sam, a vi ste me ponovo vratili u tišinu (…)“. I ovaj čin je, poput prijašnjih, ispisan „cik-cak načinom“ bez suštinske poveznice između Teinih neprilika i susreta Karla i Marka. Cijela drama je „bogata“ riječima i preokretima, što čitatelju nije problem pratiti jer se u bilo kojem trenutku može vratiti na pročitano. To na pozornici nije moguće jer (usputni) likovi i zbivanja (sadnja drveta, korupcija) u gusto pisanom tekstu (integralno izvedenom) „erodiraju“ usmjerenost na središnju temu ili kako bih to kolokvijalno opisala: što leži na papiru ne stoji na pozornici. Biti očaran tekstom ne znači da ga ne treba  prilagoditi za scenu i zato je dramaturginja Emma Kliman (studentica ADU, volonterka) trebala uzeti velike krojačke škare, a ne grickalicu za nokte: ne sumnjam da zna smanjiti izvedbeni balast, ali mogu vjerovati da se nije usudila dirati u tekst.

Scenograf Steafno Katunar oblikovao je sivu kutiju s otvorom za vrata i različitim stolicama poslaganim po sredini, čime je postignut osjet klaustrofobije (likovno neuzbudljivo), ali zato je otvaranje stražnjeg zida i pojava kampa s „fatalnom“ prikolicom bio pun pogodak. Ženski kostimi su pomalo pretjerani (Manuela Paladin Šabanović), ali su perike odlično odabrane. I pitam se zašto je većinu vremena Marko (Marin Klišmanić) odjeven u kapute (pa nije uvijek u prolazu)? Ne znam je li nužno da je glazba (Stanislav Kovačić) povremeno „divlja“ (no Tea je agresivna pa možda…).

 A sada glumci! Krešimir Mikić je profesora Karla, uvaženog znanstvenika i dobrotvora, suptilno ogolio do srži i dok je nama jasno o kakvom se čovjeku radi, on kao da nije svjestan mraka koji njime vlada: uz znanstveni rad brine o dječacima u kampu i pomoću njih zadovoljava svoju žudnju ne nalazeći je (izgleda) nastranom. Je li supruga Vjera, ime je znak, znala o pratećoj funkciji znanstvenog kampa? Nina Violić je Vjeru (i živu i pokojnu) majstorski prikazala kao podvojenu osobu, i  sumnjičavu i punu povjerenja, a ta joj neodlučnost dozvoljava filigransku gradnju lika. Treći ključni lik je Marko, zlostavljani dječak (Ruben Carović) koji izrasta u muškarca neobično artikuliranog govora koji je takav jer je kasno dobio pužnicu pa mu je trebalo dugo da nauči govoriti: Klišmanić nas gotovo nuka da mu pomognemo u izgovoru i mora da je uložio puno truda da bi naučio „loše“ govoriti (uočila sam da minuciozno radi na govoru svojih likova što ga čini itekako perspektivnim). Protutežu traumatiziranom Marku čini energična supruga (Iva Jerković Oreški), ali njihovu epizodu ne bih vezala uz zbivanja u kampu, a niti mi se Teino (Iva Mihalić) posrnuće uklapa u očev život (on je prema njoj znatno popustljiviji od majke). Lana Barić lik matematičarke i konobarice Alise daje toplo i nježno, Ksenija Marinković u svoje tri uloge (Gazdarica, Baka, Katica) izgledom i načinom unosi osjetnu dozu humora, a Ivan Jončić (policajac), Marin Stević (dečko s ekrana) i Alen Šalinović (vozač) obavljaju povjerene zadatke.

Drama „Nestajanje“ ima barem tri teme i drugačija struktura dala bi prohodniju (i kraću) predstavu. Ono što ne bi trebalo dirati su, naravno, glumci.