Nasilje nad ženama, omalovažavanje ženske populacije na političkom, društvenom i ostalim djelatnim područjima te ismijavanje slobodoumnih autorica nisu u današnje vrijeme u našoj sredini (a izgleda ni šire) nimalo sporadične pojave, što pokazuje da pomalo klizimo u srednjovjekovni svjetonazor. Tada su, kao i sada, vješte žene bile nemile vlastodršcima pa su ih ovi, uz „potporu“ autoriteta, nastojali odstraniti. Znalci kažu da su strah i pohlepa najsnažnije emocije pa nije nikada bilo teško prestrašiti ili potplatiti „svjedoke“ da neku/nekoga lažno optuže za vračanje, druženje s vragom ili za neku drugu opaku aktivnost. I eto nam u čas vještice čiji izgled varira od lijepe djevojke koja plesom i pićem zavodi nedužne muškarce do krezube babe s crnim mačkom i metlom na kojoj leti i sije boleštine i druge gadosti po ljudima i stoci. Procesi protiv tih i takvih „vještica“ završavali su osudom na smrt, a izvršavane su „bez prolijevanja krvi“ (spaljivanje, vješanje, davljenje) – nema veze s današnjim premlaćivanjem supruga/partnerica. Zanimanje za film Benjamina Christensena iz 1922. o povijesti vještica i njihovim progonima je legitimna radoznalost, ali olako proglasiti žene vješticama jer se protive vladajućoj politici (Vještice iz Rija), je pogibeljno. Carica Marija Terezija je uredbom iz 1768. ukinula torturu i progone vještica (1756. je ograničila djelovanje sudova u Hrvatskoj i bez njezine se dozvole nije smjela izvršiti niti jedna osuda) što iz sadašnje, a bojim se i iz buduće vizure, izgleda kao divovski napredak!
Gornje je razmišljanje potaknuo autorski projekt Mraksvjetla naslovljen Spaljena po tekstovima Jelene Miholjević, Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića uz korištenje odlomaka iz romana (Proces) i pisama (Pisma Mileni) Franza Kafke, iz Čehovljeve drame Tri sestre i pjesama Anne Sexton (Scena Atrij DK „Gavella“, 11.12.2023.). U predvorju (scenografija i video projekcije Nataša Kanceljak i Ivan Marušić Klif) u kojem je jednako moguće izvesti prisne i zajedničke prizore, sjedi Filip Šovagović i ritmičkim sviranjem bubnja (glazba Šimun Matišić) prati Svena Medvešeka dok skuplja papire („one“ će ih kasnije spaliti) i mete (metla nije leteća), da bi se odjednom „zamaskirao“ u pušača lule (slično licima iz starih američkih komedija) i na koncu otišao. Dijana Vidušin, Anja Đurinović, Jelena Miholjević (prva među jednakima) i Martina Čvek znaju puno o vješticama pa nas suočavaju s njihovom pojavnošću (vještica se može pretvoriti u muhu, što potvrđuje zujanje, a oružje je „muhomlat“) i procesima protiv njih (priče o Mariji Tereziji) da bi došle do labavih asocijacija među kojima su najupečatljiviji prizori iz filma Proces (1962.) Orsona Wellesa, snimanog i u Zagrebu, u kojem Josef K. (Anthony Perkins) ne zna za što ga optužuju i izvrsne izvedbe međimurskih pjesama (Miholjević, kostimografkinja Marita Ćopo).
Uvijek pokušavam razumjeti ili barem prepoznati što gledam (ne mogu uvažiti savjet slovenskog lutkara Silvana Omerzua: „Nije važno. Prepusti se i uživaj“), ali u ovoj predstavi nalazim puno detalja čija mi uzajamnost izmiče. Drugim riječima: „Od drveta ne vidim šumu“.
Predstava Cabaret fatal redateljice i koreografkinje Mateje Bilosnić i dramaturginje Nikoline Rafaj u koprodukciji Tras studija i KunstTeatra (10.12.) na tragu je klaunerije (kostimi i scena Zdravka Ivandija Kirigin, glazba Nenad Kovačić) i posve je drugačijeg sadržaja i ugođaja od predstave Spaljena, no mene se slično dojmila: plesačice Petra Chelfi, Martina Tomić i Ivana Pavlović isprepliću ples, glumu i pjesmu, „sprdajući“ se, često vrlo uspjelo i pametno, s raznim temama, ali koliko god mi se to činilo šarmantnim, nedostajala mi je izvedbena „crvena nit“. Možda se radi o predstavi za nekoliko gledanja?!