Predstavi Jom kipur ili pomirenje u režiji Želimira Mesarića predložak je roman Jom kipur Ivane Šojat u dramatizaciji Maje Gregl (Hrvatsko narodno kazalište, Osijek 27.10.2023.). U programskoj knjižici autorica piše: „Predstava Jom kipur ili pomirenje razmatra upravo traumu i oprost otposlan njezinu počinitelju kao gestu milosti prema samom sebi, kao sredstvo izbavljenja iz začaranog kruga mržnje koja uvijek pojede onog tko ju je otposlao u svijet, a ne onog protiv koga je usmjerena. Naime, opraštajući drugome, čistimo vlastiti duševni prostor uma i milosrdni smo prema sebi (…) Roman Jom kipur koji je i temelj predstave Jom kipur ili pomirenje upinje se razriješiti upravo tu gorčinu koja žrtvu i njezinu traumu poput sidra drži u glibu konstante boravljenja u mrtvoj vodi gorčine, ukazati na oprost kao jedini lijek, panaceju protiv polaganog propadanja traumatizirane žrtve koja si katarzičkim postupkom razrješenja i razlaza s traumom sama može i treba pomoći kako bi konačno nastavila živjeti, doista postojati i biti.“  

Prisjetimo se  što po židovskom vjerovanju označava pojam Jom kipur: početkom nove godine (Roš hašana, dvodnevno prisjećanje na stvaranja svijeta) Bog u knjigu života za svakoga upisuje „presude“ koje će desetog dana (Jom kipur) „zapečatiti“, ali svatko ima priliku „urediti“ svoju presudu unutar tih deset, ukoliko od bližnjih zatraži oprost za zlo koje im je nanio. Također je dužan oprostiti drugima pa se Jom kipur prevodi kao Dan pokajanja ili Dan pomirenja (što bi značilo da se predstava zove „Dan pomirenja ili pomirenje“?!). Neću se baviti odnosom teksta romana i teksta izvedbe, već samom predstavom, no prije toga bih rado raščistila određenu dvojbu oko oprosta. U vjerskim (kršćanskim) okvirima on je neupitan kao i u intelektualnim raspravama, no pitam se je li situacija tako očita kod osoba koja su proživjele ponižavanja, mlaćenja, silovanja? Može li se racionalizirati patnja i bol kada znamo da tijelo dugo i dobro pamti?!

Kada glavni junak Josip Matijević, branitelj u mirovini (prošao je ratišta i logore) u razgovorima s psihijatrom Grgurom Romićem izjavi da onaj tko sve to nije prošao ne može razumjeti, počinjem sumnjati u tezu da će ga ispovijesti „očistiti“ i da će „vremenom prestati mrziti Srbe“ (koji su ga svojim postupcima „nahuškali na sebe“), iako je svjestan da je rat mnogima (na obje strane) izlika za gadarije koje se inače ne bi usudili raditi. Ja nisam vidjela u dvosatnoj izvedbi u kojoj dominira Ivan Ćaćić u ulozi Josipa Matijevića istinske pomake prema katarzi – osim izjava glavnog lika. Njega je na psihijatriju dovela provala bijesa na političkom skupu na kojem je govorio nekakav bezveznjak, stranački pijun kojeg je poznavao i čija ga je pojava razljutila. Ćaćić jasno i artikulirano govori, na sceni djeluje moćno i njegov bi mi Matijević bio uvjerljiv da nije bilo nekih okolnosti. Recimo projekcije (Josip Grizbaher) koje svako malo prate/prekidaju razgovor između Matijevića i Romića (Duško Modrinić) i koje su naizmjence dosadne (stalno isto jato ptica prolijeće ispred prozora, ista vizura parka), funkcionalne (prikaz nevremena, razmjene zarobljenika, razrušeni gradovi) i besmislene (borba anđela, „mrtvački ples“), ali kada u završnici Matijević sa svojom  Dubravkom (Matea Grabić Ćaćić) krene prema hrvatskoj zastavi, osim nepotrebne patetike imamo situaciju koja ga je dovela u ludnicu. Ali sada je očito naučio lekciju!

Roman djeluje kao dijalog, a u predstavi se izmjenjuju monodrama i duodrama jer se stišani ali dobar Modrinić u ulozi psihijatra (savjeti dr. Zorana Čavajde) povremeno ipak nametne. Neobična je sudbina doktora Romića: on je, po svemu sudeći, romsko dijete koje je posvojila „fina zagrebačka familija“, što je zbilja neobično (znam „purgere“), ali Modrinić dobro spaja korisnog psihijatra i zbunjenog sina (odlične scene telefoniranja s majkom, Jasna Odorčić).

Scenograf Miljenko Sekulić je zastorima i minimalnim namještajem uspio „složiti“ bolnicu i zbivanja izvan nje, Katarina Radošević Galić je zadovoljavajuće odjenula glumce, a skladatelj Igor Valeri nastojao se uklopiti u pomalo nedefiniranu situaciju. Među bolničkim osobljem su vrlo dopadljive minijature ostvarili Nikola Radoš kao zločesti doktor Mravović, neposredni Mirko Ilibašić kao bolničar Ante i Antonija Pintarić kao glavna sestra. Odličan obiteljski nasilnik bio je Davor Panić u ulogama Josipovog oca (uz Anitu Schmidt kao majku) i Josipovog djeda (uz Ljiljanu Krička Mitrović kao baku) jer je izborom istog glumca naglašen kontinuitet muškog nasilja u obitelji čime je jasniji Josipov otpor. Uz navedene glumce nastupili su Matko Duvnjak Jović, Mateja Tustanovski, Dominik Karaula, Katarina Milićević Drahotuski i Maja Frankić.

Znam što se htjelo predstavom Jom kipur ili pomirenje i poštujem da se to dogodilo baš u Osijeku, ali ova pravolinijska predstava nije, po mojem mišljenju, dostigla ni katarzu, niti potaknula oprost. No, ja nisam bila u ratu i zato možda „ne mogu razumjeti“ (Josip Matijević).