56. PIF – međunarodni festival kazališta lutaka (15.-21.9.2023.) u Zagrebu pokazao je predstave za razne uzraste, od onih koji „puze“ do onih kojima (možda) treba štap, no ipak je većina predstava bila namijenjena onima „između“ pa ću se u ovom tekstu osvrnuti na tri, za njih izvedene, „životinjske“ priče: Ružno pače Fundacja – Alež Gustawie!, Lodž, Poljska (5+, KIC, 16.9.), Tajna malog žira Lutkovno gledališče Maribor, Slovenija (5+,KUC Travno, 16.9.) i Tobija Pozorište mladih Sarajevo, BiH (4+, KUC Travno, 19.9.).
Andersonovo Ružno pače omiljen je predložak u kazalištima lutaka zbog likovnih mogućnosti i fino nijansirane pouke pa nije čudo da priču o pačiću kojeg svi progone jer neobično izgleda (još opakije – da je ružan, odbojan, zastrašujući) često imamo priliku gledati u manje-više originalnom zapisu. Ewa Galat se nije ozbiljnije odmicala od dogodovština osim što je animatorice (Anna Guzik, Anna Zadecka-Zieba) presvukla u seljanke što se logično uklopilo (redatelj Marcin Truszcynski). Šteta da su neki fragmenti bili predugi (labud i patka doista nejednako dugo leže na jajima, ali nije trebalo na tom toliko inzistirati) i glazba (Piotr Kubiak) povremeno preglasna, ali su zato lutke bile očaravajuće (Anna Zadecka-Zieba): kada ubogi pačić žmigne velikim prestrašenim očima, zaboravite sve što je ometalo izvedbu. Uz izvrsnu onomatopeju na tom su tragu i ostale životinje.
„Predstava je posvećena najstarijem drvetu unutar nekadašnjih gradskih zidina – moćnom hrastu koji danas krasi Auditorij našeg kazališta“, piše na cedulji koja prati mariborske lutkare u predstavi Tajna malog žira u kojoj naslovnog junaka žele pojesti žuna, vjeverica, vepar i srna, ali koji preko noći netragom nestane. Oni se međusobno optužuju za krađu, ali rješenje je posve prirodno! Saša Eržan napisala je priču u kojoj se jako puno pjeva (glazba Vasko Atanasovski), Silvan Omerzu je režirao predstavu i kreirao prepoznatljive drvene lutke (izrada lutaka i scene S. Omerzu i Žiga Lebar, kostima za lutke Iztok Hrga), a mariborski lutkari (Metka Jurc, Vesna Vončina, Danilo Trestenjak, Uroš Kaurin) dali su sve od sebe (odlična animacija, odličan govor, odlično pjevanje). Zbog glazbe, stihova i izvedbe predstava mi je u početku djelovala vrlo solidno, ali Omerzuov poznati likovni obrazac i njegova režija (pravilna izmjena govora i pjevanja uz poneku akciju) bez iznenađenja svrstala je ovu predstavu na „moju policu“ s natpisom „već viđeno“.
Sudbina ružnog, šikaniranog pačića završila je sretno kada se našao u okruženju sebi sličnih pa je rješenje, a time i pouka puno drugačija negoli u slučaju duguljastog psića, jazavčara Tobije kojeg također svi ismijavaju zbog njegovog izgleda. Međutim, Tobija u želji da nešto promijeni, a na sugestiju svojeg vlasnika Florijana, odlazi u zoološki vrt i u razgovoru s raznim životinjama (slon, žirafa, tigar,roda, nilski konj, zec) saznaje što je svakome od njih najvažnije i to odlučuje „uključiti“ u svoj budući izgled. Dakako, rezultat je čudovište i Tobija sav užasnut nalazi prednosti svojeg prijašnjeg, pravog izgleda i otkrije da je jedino pravilo biti „siguran u sebe“. Ova priča Zdeneka Floriana često se uvrštava u lutkarska kazališta pa pojava na repertoaru sarajevskih lutkara nije neočekivana (adaptacija teksta Nejra Babić), jer i ona ima puno likovnog potencijala (scena, kostimi, kreacija lutaka Narda Nikšić), a pouka je izuzetno mudro sročena. U predstavi su nastupili Belma Lizde Kurt (Tobija) i Mario Drmać (sve ostale uloge; za „glumačku i animacijsku kreaciju“ je nagrađen) koji je režirao predstavu. Predstava je likovno izuzetno dopadljiva, posebno Tobija s kojim se njegova animatorica „poistovjetila“ (na ulici je nisam prepoznala), odličnog tempa i dobro razigrana (glazba Hamdija Salihbegović, Nedžad Merdžanović) pa sam sigurna da je neću skoro zaboraviti.
Velika je sreća da u Zagrebu postoji barem kratki period kada pozornicama defiliraju zanimljive lutkarske predstave, pa se pitam: profitiraju li domaći lutkari od toga? Malo sam ih srela u gledalištu….