Kazališna družina „Tragači“ potražila je priču, prostor i puno vremena da napravi predstavu o majčinstvu i kaosu koji mami svojim dolaskom izazove voljena beba. Monodrama Dnevnik supermame nastala je na temelju osobnog iskustva glumice Jelene Hadži-Manev (razgovor s Jelenom o predstavi, Tragačima i ostalom pročitajte ovdje) i stvarnih priča još petnaest mama, a ni redateljica Frana Marija Vulić Vranković nije u tome „nevježa“ pa je složila scenu po kojoj „vijore“ pelene ( „Šesnaestica“, 4.11.2023.).

Predstava počinje najavom željene trudnoće, kojoj se  izvođačica, budući se bliži četrdesetoj godini, iznimno raduje, što Jelena Hadži-Manev (kao i sve što slijedi) pokazuje iskreno i neposredno (jer je se tiče). Priča o razdoblju trudnoće (vrlo duhovito kreirana haljina),nabavci svih „neophodnih“ potrepština za dijete (po nekoliko nosiljki ili poseban krevetić ili… uglavnom, sve što netko savjetuje ili nađe na internetu), strahovanja uoči poroda i pri porodu (dijete u vidu ružičastog jastučića) tek su uvod u najvažnije: kako biti dobra, jako dobra mama?!

Budući da je u početku „uplakana i hormonalno poremećena“, potom „kronično umorna i usamljena“, a ni dojenje joj baš nije najuspješnije, naša mama se osjeća kao „uslužni servis za dijete“ i ima dva najbolja prijatelja: čokoladu i dostavu. Svoju Mrvicu mama prati od prvih navala „dječjeg bijesa“ (riječ tantrum izazvala je u dvorani veselo komešanje jer su u publici očito bile mlade mame), odlaska u vrtić i svoj prvi izlazak (iako je curica ostala s tatom, „ništa joj se nije desilo“) da bi zaključila da „ne mora biti supermama, dovoljno je biti mama“ i da je najveći problem „kako odgojiti dijete u posve poremećenom svijetu“.

Namjerno sam navela rečenice umjesto da prepričavam sadržaj jer je autorica, uz humor i lepršavost, navela sve relevantno za nju i njoj slične. Naravno, da svaka mama ima svoju, drugačiju priču, ali slični uzroci izazivaju slične posljedice i neosporno je da se mnoge žene uspijevaju prepoznati u Jeleninoj priči. Ona priča i glumi s puno poleta u čemu je prati zanimljiva glazba (Željka Veverec i Toni Starešinić), a slikoviti kostimi (sedam) Đenise Pecotić koje za vrijeme priče Hadži-Manev postupno skida djeluju poput  guljenja starog i uspostavljanje novog identiteta.

Pretočivši životnu u kazališnu priču, Jelena Hadži-Manev je, možda nehotice, potvrdila da je „cijeli svijet pozornica“, pri čemu joj doma vjeruje Mrvica, a na sceni njezina publika.