Neposredno prije negoli su arhitekti Ferdinand Fellner i Herman Helmer osnovali Biro Fellner & Helmer specijaliziran  za izgradnju kazališnih zgrada (1873.-1919.), Herman Helmer (1849.-1919.) je pozvan u Varaždin zbog gradnje kazališta (1873.). Osim varaždinskoj publici, ova je gradnja i Helmeru promijenila život jer je upoznao Filipinu Levanić s kojom se oženio (i kao varaždinski zet često navraćao u Varaždin). Zbog  obiteljske povezanosti između skladatelja Emmericha (Imre) Kalmana (1882.-1953.) i Varaždina, vrlo je prigodan odabir operete Grofica Marica (1924.) za početak sezone u kojoj se obilježava 150 godina zgrade. Kalmanova majka Paula Singer rođena je 1853. u Varaždinu i nakon školovanja u Grazu, udala se za veletrgovca Karolya Koppsteina i s njim se odselila u mađarski grad Siofok, gdje se Emmerich rodio i stekao prvu muzičku naobrazbu. Stefan Frey je u Kalmnovoj biografiji napisao da je sudbina osiromašenog grofa Tassila, glavnog muškog lika u Grofici Marici, inspirirana očevim bankrotom, a arija Komm mit nach Varasdin („Hajd'mo u Varaždin“) majčinim rodnim gradom (www.lagsz.hr).

Grofica Marica je ljubavna priča (Julius Bramer, Alfred Gruenwald) puna valcera i čardaša, a socijalne razlike među zaljubljenim parovima (bogata grofica Marica i siromašni grof Tassilo zaposlen na njezinu imanju kao upravitelj; barun Koloman Župan i sirota djevojka s kojom se mora oženiti radi dobivanja nasljedstva, siromašna Tassilova sestra Liza) odgađaju sretan završetak. Predstava Grofica Marica u režiji i koreografiji Dejana Jakovljevića te pod ravnanjem Igora Vlajnića nastala je u suradnji s Operom b.b. (HNK Varaždin, izvedba 5.11.2023.).

Scenografija (Marta Crnobrnja) je komponirana od projekcija zgrada (Miran Brautović) i predmeta (cvijeće, burad, sjenica), ali sve zajedno djeluje pomalo „bogečki“ (zašto je na projekciji dio kupole odrezan?!), odjeća na muškarcima stoji ili traljavo ili je napadna (frak popravlja dojam), dvije skupine mladih ljudi (zbor učenika Odjela za solo pjevanje Glazbene škole u Varaždinu i polaznice Udruge klasičnog baleta Vindija) djeluju kao sirotani, a dojam „spašava“ tek po neka zgodna haljinica (Mladen Jerneić grof Erdödy).

Tanja Ruždjak u naslovnoj ulozi djelovala je kao kapriciozna, no draga i ljupka djevojka, ali mi je njeno pjevanje „izmicalo“  jer je većinu vremena nisam ni razumjela ni u potpunosti čula (zbog preglasnog orkestar) i tek pred kraj izvedbe su se „stvari posložile“. Blanku Tkalčić u ulozi gatare Manje nisam uspjela uopće razumjeti za razliku od Irme Dragičević u ulozi Lize, dok sam pjevače mogla bolje pratiti jer su se oni ipak uspješnije „suprotstavili“ pratećim decibelima. Matic Zakonjšek je besprijekorno naznačio dvojnost grofa Tassila: plemenit rodom i potpuno siromašan, on se prihvaća posla koji ga stavlja u podređeni položaj, ali je i dalje dostojanstven. Zakonjšek osjećaje i dvojbe svojeg lika podjednako iskazuje lijepim glasom (njega orkestar nije omeo!) i glumom u kojoj je svaki pokret promišljen, svaki pogled svrsishodan i svaki smiješak u pravom smjeru (primjer „scenskog šarma“). Većina ostalih protagonista se uglavnom trsi otpjevati svoje arije bez dodatnih aktivnosti (uz izuzetak plesnih scena), pa je Zakonjšekova cjelovita izvedba izuzetak umjesto da bude pravilo. Ronald Braus je prilično živahan kao barun Koloman Župan, no ponekad pretjeruje u izričaju i grimasama. Na tom su tragu pretjeranosti Nenad Tudaković (knez Dragomir) i ekscentričan par u interpretaciji Beti Lucić i Marinka Leša pa sam Doriana Stipčića (Liebenberg), Zvonimira Ivanovića (Čeko) i Petra Mumleka (Pišta) doživjela kao neku protutežu.

Izbor operete Grofica Marica je sam po sebi pun pogodak, ali oko ove bi predstave trebalo još malo poraditi.