Uvijek strepim dok gledam diplomske predstave jer se posve nesvjesno „stavljam u kožu“ diplomanta, što je kod lutkarske  predstave Palačinka, pjesmuljak, puž, put i patuljak Ivane Vukićević, nastale u koprodukciji Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku (19.10.2023.) i Gradskog kazališta Požega bilo pojačano jer su svoju edukaciju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku privodile kraju redateljica Ivana Vukićević (mentor Tamara Kučinović) i autorica lutaka i scenografije Aleksandra Vukićević (mentor Sheron Pimpi-Steiner).

Priča govori o  patuljcima Gljivarku (Areta Ćurković) i Drvku  (Gordan Marijanović) koji stanuju u šumi i druže se stoljećima, ne mijenjajući svoj životni raspored: malo rade, malo se igraju s pužem Odijem (Aleksandra Colnarić), malo uživaju u glazbi i na kraju zajedno peku i jedu palačinke. Ali, jednoga se dana u šumu „dokotrlja“ kutija iz koje bojažljivo i s puno gađenja prema svemu (sve je blatno i čudno) izviri zmija Zmiki (Tena Milić Ljubić). Ona je živjela kao  kućni ljubimac, ali su je njezini „čovjeci“ izbacili i sada je sama, prestrašena i želi natrag. Ljubazni patuljci čine sve kako bi je uvjerili da je život u šumi lijep i da su joj oni prijatelji („Imaš nas“), pa kada se i ona u to uvjeri, zajedno jedu palačinke („Dom je mjesto gdje uvijek miriše na palačinke“).

 Raskošna scenografija (Aleksandra Vukićević) doista izaziva divljenje jer smo se (doduše nevoljko) navikli da prihvaćamo funkcionalnu (i „bogečku“) scenu, pa kada odjednom izgleda ovako čarobno, lakše je prihvatiti sve što se događa (svjetlo Igor Elek i Ivana Vukićević). Same lutke, ma koliko bile zanimljive i dopadljive, nisu lake za animirati pa je možda svakom od lutkara trebalo pridružiti pomoćnika (Zmiki se istinski napreže pri povlačenju kutije), kostimiranog (Maja Marković i Ivana Vukićević) ili „nevidljivog“ jer se većina oživljavanja oslanja na glasovne promjene (jasno izražene, ali možda nedovoljne). Za razliku od likovnog i dijaloškog djela koji funkcionira (igranje će vjerojatno dovesti do ubrzanja  tempa ili možda do kraćenja teksta) glazba (Petar Eldan) „nije iz iste priče“ jer, iako je sama po sebi dobra, džezističkim ugođajem se naprosto ne uklapa u atmosferu i duh bajke (na stranu što je preglasna pa pokriva govor).

Ali, nesumnjivo imamo pravu, veliku lutkarsku predstavu i zato molim po dvije palačinke za sestre Vukićević.