Nedugo nakon završetka 12. Bijenala slovenskih lutkara u Mariboru (6. do 9. 9.) u Zagrebu je počeo 56. PIF – međunarodni festival kazališta lutaka (15.-21.9.2023.) i stjecajem okolnosti na oba je festivala sudjelovala predstava Palčica u adaptaciji i režiji Maje Kunšič, dramaturgiji Tajde Lipicer i produkciji Lutkovnog gledališča Ljubljana (KUC Travno, 18.9.): na 12. Bijenalu je bila u pratećem a na 56. PIF u natjecateljskom programu i u Zagrebu je Kunšič nagrađena „za glumačku i animacijsku kreaciju“. Odjenuvši haljinu (kostimografija Tina Kolenik) koja podsjeća na doba u kojem je živio autor priče H. C. Andersen (1805.-1875.), Kunšič predstavlja vrtlaricu u čijem je vrtu izrastao cvijet s malenom djevojčicom (likovnost i scenografija Zala Kalan, tehnologija Žiga Lebar) visine palca i o čijoj sudbini ona ispreda priču.

Maja Kunšič izvrsno pjeva (glazba Zvezdana Novaković), vrlo artikulirano pripovijeda (naučivši tekst na hrvatski) i polako, ali bez zastoja vodi publiku (3+) kroz dogodovštine u kojima Palčica neprestance mora riješiti neku tešku situaciju: kako izbjeći vjenčanje sa žabom, kako se nositi s porugom hruštica (grda si, fuj, fuj), kako naći topli dom preko zime i kako, usprkos zahvalnosti koju osjeća prema ljubaznoj mišici, izbjeći vjenčanje s krtom?! Likovi oko Palčice su dizajnirani plošno dok su ona i lastavica (koja je odvodi iz mišjeg zatočeništva) trodimenzionalne, što simbolički pokazuje razliku između bića koja žive „utabanim“ životima  i njih dvije koje žude za slobodom. Bajka nesumnjivo pokazuje put odrastanja u kojem se treba snaći u raznim nemilim situacijama, ali u ovoj verziji priča ne završava udajom Palčice za Cvjetnog princa i taj, rekla bih,  gotovo „feministički“ odmak, pokazuje da je žena sama sebi dovoljna pa se tako i glumica „oslobađa“ lika izjavom „dd sada nisam Palčica, od sada sam Maja“.

Ne manje poznata bajka od Palčice je Pepeljuga iz opusa braće Grimm: zlostavljana Pepeljuga tek čarolijom uspijeva udovoljiti zahtjevima opake maćehe (odvojiti razna zrnja od pepela) i samo uz pomoć čarolije može otići na kraljevski bal, nakon čega slijedi sretan kraj: udaja za princa. U talijanskom Zaches Teatro (Firenza) nisu baš posve sigurni u takav kraj pa njihova verzija Pepeljuge u režiji, dramaturgiji i koreografiji Luane Gramegna i uz suradnju Francesca Givonea (lutke, kostimi, scenografija, rasvjeta), Rachele Ceccotti (dizajn kostima) i Stefana Ciardija (glazba i zvučna kulisa) sadrži puno mraka, čudnih zvukova, divlje glazbe i krikova, a rezultat nije smiraj u prinčevu naručju, nego upitna budućnost (ZKL, 20.9.).

Izvedba je fascinantna u svojoj nepredvidljivost, usudila bih se čak reći mahnitom ritmu i mada sam tražila sličnost s predloškom, ipak se nisam osjećala prevarenom u ovoj interpretaciji jer su ozračje zla i utjecaj čarolije bili u zraku. Slični Macbethovim suđenicama, troje izvođača priča priču, animira Pepeljugu i poput „sveznajućih“ bića ulaze u likove njezinih mučiteljica. Veliku ulogu svjetla u stvaranju atmosfere uočio je žiri (Karen Smith, Edvard Majaron, Hrvoje Seršić), nagradivši Francesca Givonea za „kreativnu ulogu svjetla“, a da se ova čudna, da ne kažem zastrašujuća izvedba itekako može dopasti današnjoj djeci pokazala je odluka Dječjeg žirija koji je Pepeljugu proglasio najboljom dječjom predstavom (mada nisam sigurna da je ona doista za 5+).

Predstave Palčica i Pepeljuga nisu u sadržaju previše odstupile od poznatih predložaka, ali su njihove interpretacije prilično slobodne što je  nekima pomalo zbunjujuće. Ne meni, ali ja imam puno iskustva i ne marim za prinčeve.