Saznavši da redateljica Anastasija Jankovska i dramaturg Elvis Bošnjak pripremaju dramu Marija Stuart (praizvedena 1800. u Weimaru) njemačkog povjesničara i dramatičara Friedricha Schillera (1759.-1805.) u Teatru &TD (18.10.2023.), posegnula sam za prijevodom Trude Stamać (MK, 2010.) kako bih otkrila razloge postavljanja ove klasične tragedije u kazalištu osjetno drugačije estetike. Odmah su mi se nametnule neke sličnosti između dramskog teksta i naše svakodnevice: moćnici koji „čitaju“ zakone prema vlastitim potrebama, ali kada pođe po zlu odgovornost prebacuju na „savjetnike“, prijetvornost kao egzistencijalni princip i poslovni uspjeh kao posljedica izbora između pragmatičnosti i čulnosti.

Germanist Marijan Bobinac piše u pogovoru: „Statični i dinamični momenti međusobno se prepleću u silnom luku napetosti koji se proteže kroz cijelu dramu. (…) Sam Schiller često je isticao da je u drami primarna radnja, a ne junakov karakter, njegova moralnost ili osjećaji koje budi u gledatelja. (...) Svaka pojedinost ima svoju funkciju u cjelini drame. (...) Na primjeru Marije Stuart to znači da se od ekspozicije pa do kraja radnje sve vrti oko jednog pitanja – oko pitanja hoće li se smrtna kazna nad Marijom provesti ili neće.“

Ukoliko čitatelj/gledatelj poznaje povijest, onda zna situaciju između engleske kraljice Elizabete I. (1533. -1603.) i škotske kraljice Marije (1542.-1587.) jer se u drami koriste povijesni izvori, mada su neki dramski likovi (Mortimer) i neki odnosi (između Leicestera i Marije, namješten susret dviju kraljica) izmišljeni (Bobinac). Ipak, suština je tu: Marija bježi iz svoje zemlje i traži Elizabetinu zaštitu, a ova je, strahujući od Marijinog mogućeg zahtjeva za krunom, zatoči. One su bliske rođakinje ali budući da je Elizabeta kći Henrika VIII. i njegove druge supruge Anne Boleyn (zbog papinog nepriznavanja tog braka kralj uspostavlja „englesku crkvu“ – anglikanizam), dio plemstva smatra da je njezino pravo na krunu upitno (živa je Marija, čak i u zatvoru, za nju prijetnja). Elizabetu okružuju  savjetnici koji na različitim razinama „tjeraju“ kraljicu na odluku o Marijinoj smrti: od agresivnog baruna Burleigha do promišljenog grofa Shrewsburyja i suzdržanog viteza Pauleta, pa ona, iako suverena u svojoj vladarskoj moći, prilično dvoji što učiniti (kada konačno potpiše odluku o smrtnoj kazni, ne uručuje je izravno).

Dvije žene se dijametralno razlikuju: dok Elizabetu (prozvana je djevičanskom kraljicom) rese osjećaj dužnosti i nedostatak ženstvenosti, Marija je lijepa i putena (Elizabeta se nikada nije udala, Marija čak tri puta). Znamo da je grof Leicester bio blizak Elizabeti, ali ga je Schiller prikazao kao dvostrukog izdajicu: Elizabetu izdaje šurujući s Marijom, a kada postaje preopasno biti uz Mariju (nakon što je osuđena na smrt), on sucima „podmeće“ Mortimera (na što se ovaj preventivno ubija).

Na temelju predloška očekivala sam „dramaturšku obradu teksta“ koja bi neku od navedenih situacija iskristalizirala, možda ukazala na vječnu dominaciju moći nad zakonom i bespoštednu borbu za prevlast među poslušnicima, profilirala odnos između protagonistica na razini različitih vjera, namjera ili odnosa prema muškarcima (kao pomoćnicima ili ljubavnicima). I što sam od očekivanog vidjela? Neočekivano malo: tek djelomice osmišljen prijenos s papira na pozornicu. Recimo, zašto je promijenjen kraj kada je puno logičnije (po Schilleru) da svi suvisli suradnici napuštaju Elizabetu nakon njezine ishitrene odluke o Marijinom smaknuću (Shrewsbury: „Nisam uspio spasiti tvoj plemenitiji dio“), nego da se ona nalazi s Marijom (koja je već mrtva pa izgleda da Elizabeta susreće utvaru; u drami je taj susret puno ranije jer su savjetnici očekivali da će susret smekšati Elizabetu, a ne da će se njih dvije dodatno zakrviti) i cijela scena završava pomalo karikaturalno (pokret Pravdan Devlahović). Sličan dojam ostavlja i Mortimerovo samoubojstvo u sanduku. Kostimi su na prihvatljiv način historijski (znam da trake na Marijinoj haljini simboliziraju zatočeništvo, ali onda ih ne može smotati i odnijeti), bijeli prozirni zastori daju zanimljivu prozračnost prijestolnoj dvorani (svjetlo Martin Šatović), ali ispruženi dio scene u gledalište nije dovoljno iskorišten (kostimografija/scenografija Marita Ćopo i Mia Popovska).

Tanja Smoje prikazuje Elizabetu dosta hirovitom: ne samo da je ne odlikuju strogost i suzdržanost, nego uporno očijuka s Leicesterom (Kristijan Petelin) pa se „trgne“, pa onda opet  zapada u „povišeno raspoloženje“ i tako neprestance: usprkos impresivne pojave, ne ulijeva puno povjerenja u vladarski status što je šteta jer ona nije kraljica iz rubrike „celebrities“, nego vladarica pod čijom je vlašću Engleska postala moćna. Zatočena Marija s perikom mišje boje i blijeda lica ne djeluje  kao žena koja smišlja bijeg ili očekuje nečiju pomoć (mada se nada), ali molećivost u pogledu i suzdržanost u govoru kojom je Martina Čvek prikazuje dobro dočarava lik dugogodišnje zatočenice dva dana prije smrti. Dušan Gojić smireno i artikulirano dočarava grofa Shrewsburyja, ali se pitam je li bilo nužno uvodno povijesno predavanje (s crnim i bijelim ženskim figurama poslaganim „zemljopisno“ po stubama).

Sven Jakir (Marijin čuvar Paulet) je fino složio svoj nastup, mladi Matej Đurđević (Mortimer) nije baš imao puno prilike, a Petelin se suviše mlako odnosio prema obje kraljice, pa ostaje nejasno žudi li Leicester za titulom ili možda ipak… Najveća zagonetka pri  dešifriranju lika bio mi je Damir Klemenić u ulozi velikog rizničara Burleigha: zašto on govori kao da je stranac koji je jedva savladao jezik ili afektira kao da je „dvorska luda“, iako donosi sudbonosne odluke (Elizabeta nije izravno naredila Marijino smaknuće, ali on je  Pauletu oduzeo kraljičinu osudu, naredio smaknuće i Elizabetu „oslobodio“ odgovornosti; da bi istakla neupletenost ona ih je obojicu poslala u Tower).

Zaključno, nije greška uvrstiti klasični komad u teatar čiji je repertoar okrenut suvremenim djelima jer se lako vidi da ova Schillerova drama sadrži vječne teme. Ali nije dovoljno znati riječi, treba ih moći čuti.