„Umjesto da sjedimo i plačemo, odlučili smo nešto poduzeti“, rekao je Anže Virant, predsjednik slovenske Ustanove lutkara  pa je nakon prošlogodišnjeg „probnog“ izdanja, ove godine u Kući djece i umjetnosti (Hiša otrok in umetnosti) u Ljubljani (28.9.-1.10.2023.) održan 2. Vikend neovisnog kazališta lutaka, prvi slovenski festival namijenjen predstavama neinstitucionalne lutkarske scene. Ova pametno zamišljena akcija kojom bi se trebala povećati „vidljivost“ lutkarskih skupina, okupila je 11 predstava (za djecu 3+ ili 4+) među kojima su bile tri za odrasle (svaka je grupa odigrala predstavu po svom izboru), a ulaz na predstave bio je besplatan. Po mojem mišljenju nema razloga da ovaj projekt ne preraste u žirirani festival i postane mjesto na kojem će festivalski selektori moći birati predstave. Odlučila sam pisati dva teksta o predstavama za djecu pa će ovaj obuhvatiti Ružno pače u koprodukciji LG Tri i LS Bobek (28.9.), Gozdovilimo  Društva lutkovnih ustvarjalcev (30.9.) i Djevojčica i kapetan u koprodukciji LG Lalanit, Gledališča za Luno i Doma kulture Kamnik (29.9.).

Zbog vizualnih rješenja i zgodne pouke, lutkari jako vole  Andersenovu bajku o pačiću koji se razlikovao od svih ostalih i kojeg su zbog izgleda svi gnjavili, progonili i napokon otjerali iz dvorišta u kojem se izlegao da bi, taman kada je pomislio da je najnesretnije biće na svijetu, otkrio da pripada drugačijem soju. Andrej Adamek je priču adaptirao i režirao, skladao glazbu i izradio drveni dio scenografije, Ksenija Ponikvar isplela je vizualni dio scene i oblikovala lutke s Marijom Šušteršič, a svi troje su ih animirali. Klupka vune su duhovito i jednostavno dočarala ptičji svijet, dok su pletene površine jasno opisivale promjene godišnjih doba i raznolikost  krajolika. Vuna kao materijal izrade povezuje tradiciju (animatorice se sjećaju svoje bake koja je pričala i plela) i podatnost tvari, raspon boja omogućuje promjene, a naoko jednostavna tehnologija približava „kućnu“ atmosferu (ukoliko itko još ručno plete), čemu doprinosi ugodna glazba. Najuočljivija mana predstave jest dupliciranje (izgovoreni dio se ponovi lutkama), a kako ni u glazbi nema promjena, ova lijepa i poetična predstava neumoljivo klizi prema monotoniji.

Naslov Gozdovilimo! (30.9.) nije lako prevesti, ali obzirom na sadržaj (Luna J. Šribar) mogu se povezati riječi šuma i vila pa možemo animatoricu Tinu Oman prihvatiti kao šumsku vilu koja skrbi za drvo (izrada scenografije Jos-Jože Zajc) pazeći da mu gljive (autor vizualnosti Samo, tehnolozi lutaka Žiga Lebar i Iztok Hrga, koji je ujedno kostimograf) putem korijena daju dovoljno vode. No jednog dana, gljive odluče iz tla otići „gore“ jer je tamo ljepše, sja sunce i nije tamno i blatno. Njihov premještaj narušava biološki sustav pa mi se jako čudnom čini reakcija Gozdovilčice da je svejedno gdje je tko („gore ili dolje“), već je samo važno „da smo skupa“. Iako animatorica srčano vrti scenografiju, u prirodi nije svejedno je li gljiva „dolje ili gore“, uz korijen ili uz  krošnju, budući da se radi o egzistencijalnom, a ne o etičkom problemu: gljiva je korisna drvetu isključivo na tlu! Dakako da postoji „pjesnička sloboda“, ali mi se u ovom slučaju činila donekle promašena. S druge strane, lutke sa svojim ćoškastim ružičastim glavama dugih „kosa“, izbuljenih očiju i s raštrkanim zubima djeluju potpuno nadrealno, ali im Tina Oman promjenama glasa i odličnim pjevanjem (nadahnuta glazba Mateje Starič) daje individualnost (režija Katja Povše). Bilo mi je doista neobično da ove zastrašujuće lutke uopće nisu izazvale negativne reakcije kod male djece?!  

Predstavu Djevojčica i kapetan mogla bih zvati autorskim projektom Lune Ornik i Uroša Potočnika jer potpisuju tekst, režiju, lutke i  scenografiju te glume i animiraju. Predstava počinje dolaskom dvoje soboslikara koji se pripremaju za posao, ali ih novinska vijest o kapetanu koji spašava djevojčicu iz mora „ugura“ u novu stvarnost u kojoj četka postaje djevojčica, zaštitni najlon more, a kapa brod koji odnosi kapetana i djevojčicu na more gdje susreću morska  bića poput kita i galeba. Njihovi su razgovori puni dosjetki koje su djeci potpuno nerazumljive (valjda da se i odrasli zabave), što nema smisla i osim zbilja dobrog pjevanja malo što me je u ovoj predstavi zadovoljilo.

Iako sam u svakoj od gore predočenih predstava našla po nešto dobro, ne mogu se oteti dojmu da se svaka od njih još mogla malo „izbrusiti“, a zašto je to propušteno mogu samo naslućivati.