Aktovka Miroslava Krleže (1893.-1981.) naslovljena Legenda (1913.) objavljena je 1914. kao prvi Krležin tiskani tekst (izvor Krležijana LZMK), no autor se odlučio za preradu pa je 1933. objelodanjena strukturno i ideološki drugačija Legenda (s naznakom „novozavjetna fantazija u tri slike“), ali je to i dalje ostao filozofsko-sociološki dijalog Isusa i (njegove) Sjene, pri kojem se idealističkom snatrenju suprotstavlja iskustvena stvarnosti (Sjena: „Ti vjeruješ, a ja znadem!“). Budući da je taj njihov razgovor, iako mjestimično strastven, uglavnom bez pravog dramskog naboja, nije neobično da je drama rijetko izvođena. S druge strane, zbilja je neobično da se odjednom, gotovo istovremeno, našla na repertoaru dvaju hrvatskih kazališta, Gradskog dramskog kazališta „Gavella“ iz Zagreba i HNK u Varaždinu: zagrebačka je predstava izvedena u Tunelu „Grič“ (skloništu iz Drugog svjetskog rata koje je preuređeno u pješački prolaz ispod Gornjeg grada) u režiji Ivana Planinića (13.4.), a varaždinska u podrumskoj Sceni „Rogoz“ kao autorski projekt dramaturginje Vesne Kosec-Torjanac i glumaca Filipa Eldana i Nikše Eldana (14.4. 2023.).
Bilo je zanimljivo usporediti ove dvije predstave jer ne samo da su igrane u drastično različitim ambijentima, već su njihove adaptacije iznjedrile donekle različite tekstove (dramaturg Dubravko Mihanović i redatelj Planinić „kolažirali“ su obje verzije Legende umećući dijelove Krležinih pjesama, dok se Kosec-Torjanac uglavnom priklonila drugoj verziji Legende) i dok je u „tunelskoj“ glumilo, pjevalo i sviralo jedanaest glumaca, u „podrumskoj“ su nastupila samo dvojica uz glazbenu pratnju. U obje se izvedbe čuje Krležina pjesma Jeruzalemski dijalog (1931.) koja izvrsno prikazuje pučki, posprdni odnos prema Isusu: „Ima li on kakve škole? Je li svršio maturu? Neki dan na cesti poljubio je jednu javnu curu! S dangubama pije..“ „A ja sam čula, da je on nezakonito dijete i da mu otac ulice mete“.
Na ulazu u Tunel Juda (Domagoj Janković) dočekuje publiku i vodi je u unutrašnjost, pa ona, što hodajući što sjedeći, promatra Isusa (Nikola Baće) u raspravama sa Sjenom (Franjo Dijak), pri Lazarovu (Sven Medvešek) uskrsnuću i susretima s Lazarovim sestrama Marijom (Nataša Janjić Medančić) i Martom (Tara Rosandić) te preko ponašanja puka (Ivana Bolanča, Ana Kvrgić, Antonija Stanišić Šperanda) i sljedbenika (Ivan Grčić, Filip Šovagović) prema Njemu. Sjajni scenograf i dizajner svjetla Ivan Lušičić Liik u tunelu je uspio dočarati i javni prostor, i sakralno ozračje, i Golgotu, i privatnu muku razočaranog idealiste i po mojem je mišljenju taj je vizualni element „odradio“ glavninu predstave. Glomazne haljine i perike u koje je Marita Ćopo „ugurala“ glumce nisu baš najsretnije odabrani (osim ako se nije težilo karnevalskoj interpretaciji?!), ali je glazba Nikše Marinovića (izvedba Grčić, Šovagović, Medvešek) uvjerljivo naglasila mističnost zbivanja, posebno zahvaljujući izvrsnom pjevanju Janjić Medančić i Rosandić te scenskom pokretu Maje Marjančić.
Franjo Dijak u ulozi Sjene je toliko dominantan i uvjerljiv da se pitamo zašto se Isus uopće trudi oko svojeg blentavog stada (Krleža je lik Sjene, svog istomišljenika, oblikovao s više mara nego Isusov). Nikola Baće u ulozi Isusa je suviše mlak i popustljiv (čini mi se da ga ni Krležin tekst ni kršćansko nasljeđe ne vide takvim) pa iako smo mu skloni (osobito kada se pati s križem), rasprava (opravdano) postaje Sjenin monolog. Usprkos ovih opaski, predstava plijeni svojom vizualnošću, glazbom i nenadmašnim Franjom Dijakom.
Suprotno „per pedes apostolorum“ publici, varaždinska publika sjedi u crnom komornom gledalištu gdje je „napadaju“ glazba skladatelja i izvođača Vida Novaka Kralja i snimljena glazba grupe Laibach te agresivne video snimke (Damir Chytil) na kojima lete borbeni avioni, marširaju vojnici, buče teška oklopna vozila i eksplodira (zašto ne?) nuklearna bomba, a to sve uz blagoslov crkvenih struktura. Dostupne informacije ističu da je u kasnijoj verziji Legende izraženija Krležina kritika crkve, što su blizanci Eldan upečatljivo iznijeli. Iako fizički slični, Filip (Isus) i Nikša (Sjena) su interpretacijama uspjeli „zataškati“ svoj privatni odnos (nisu li Isus i Sjena „ja“ i „drugo ja“), izgled i jednaku odjeću (Žarka Krpan) i zato ih doživljavamo jedino kao „sukobljene“ strane. Velika ploha za projekcije (proštenje, vojni manevri, Dea Presečki kao Marija, dok pjeva izraelsku narodnu pjesmu „Mir s vama“) i dodane krilne ploče za pisanje u završnici tvore križ (dizajn svjetla Siniša Keretić, Filip Eldan, Nikša Eldan) što je jasna naznaka Isusova kraja, iako je ostala na razini metafore (scenograf Ivan Duić).
Čini mi se da nije baš uspio prizor gomile rastrganih plastičnih vrećice koje bi trebale pokazivati smeće ostavljeno nakon odlaska s proštenja jer ja ne uočavam njihov važan doprinos estetici ili sadržaju, nego me vizualno „gnjave“ (i žaloste čistačice!). Braća Eldan su glumci-lutkari i sa zadovoljstvom ističem izuzetno upečatljivu scenu razgovora dviju „kabanica“, koje uz glasove Marinka Prge, Zdenka Brleka, Helene Minić Matanić, Barbare Rocco i Marinka Leša pružaju dojam puka. Krležina naglašena anticrkvena kritika, potpomognuta projekcijama, glazbom i glumačkim izvedbama, prerasla je u ovoj predstavi u optužbu protiv aktualnog svijeta (mada nema ništa novo pod Suncem) i tako se preko kazališta upustila u potrebnu (i jalovu) prepirku s realnošću.
Skeptično sam ulazila i u tunel i u podrum, ali je u oba slučaja moja skepsa poražena: uz poneku zamjerku, vidjela sam dvije zanimljive predstave, od kojih je prva vidno djelovala na moj vizualni senzibilitet, dok se druga „okomila“ na moj intelekt. Izgleda da se Legenda ipak može uspješno uprizoriti?!