Sjajni dramski tekstovi mogu se čitati u samoći vlastite sobe, no kako su ih njihovi autor pisali za pozornicu, dojam u konačnici ipak ovisi o režiji i glumi, ali ponajviše o takozvanoj kemiji među sudionicima. Za mene je takva drama Enigmatske varijacije (1996.) Eric-Emmanuela Schmitta (1960.) koju sam prvi puta gledala u režiji Neve Rošić (1935.) i izvedbi Tonka Lonze i Borisa Svrtana u Kazalištu „Mala scena“ 2001. godine. Dramu sam nakon dvadeset godina (2021.) ponovo vidjela u varaždinskom HNK gdje su je, u režiji Helene Petković odigrali Stojan Matavulj i Karlo Mrkša. Na treći susret nisam trebala dugo čekati, a zbio se Tonskoj sobi HNK u Zagrebu (5.3.2023.) ponovo u režiji Neve Rošić i koprodukciji HNK u Zagrebu i HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke.
Budući da sam o sadržaju i likovima pisala u povodu varaždinske predstave, dalje ću se zadržat isključivo na odlikama ove izvedbe (nažalost, nisam vidjela izvedbu Talijanske drame riječkog HNK 2021. u kojoj su igrali Aleksandar Cvjetković i Mirko Soldano, također u režiji Neve Rošić) u kojoj Aleksandar Cvjetković (1958.) utjelovljuje književnika „nobelovca“ Abela Znorka dok Luka Dragić (1979.) igra lažnog novinara Erica Larsena. U svim podjelama koje sam gledala, razlika u dobi iznosi dvadeset do trideset godina (u francuskoj praizvedbi bila je „samo“ dvanaest) što mogu razumjeti zbog prikaza različitih životnih svjetonazora, načina života i ophođenja (iako ovo potonje možemo povezati s naravi, a ne s godištem), ali je istovremeno pomalo neobično budući da su obojica (sukcesivno) ostvarili vezu s istom ženom (osim ako ona nije bila osjetno mlađa od prvog ljubavnika).
Neodoljiv zbog svojih filozofskih, socijalnih i erotskih komentara obojanih primjesom podsmješljivosti, tekst nudi slobodu interpretacije s malim ograničenjima, a to su Znorkovo „čudaštvo“ (odabir samotnog života) i prirođena Larsenova ljubaznost. Međutim, u odnosu Cvjetković – Dragić nije proradila prije spominjana izvedbena kemija jer je Cvjetković djelovao suviše ekspresivno u odnosu na Dragićevu stišanost. Da je Larsen doista tako mlak i „stisnut“ kakvim ga prikazuje Dragić, on se vjerojatno ne bi, usprkos ljubavi prema svojoj supruzi, uputio u „lavlju jazbinu“ samodopadnog Znorka da se ne bi izvrgnuo očekivanim neugodnostima. Njegova „mekoća“ neizravno potencira ekspresiju njegovog suigrača, pa možda Cvjetković zapravo i nije tako pretjeran kao što se čini.
Scenografkinja Aleksandra Ana Buković je u skučenom izvedbenom prostoru uspjela dočarati dnevnu sobu, pa čak naznačiti i vrata, dok je Sandra Dekanić, u skladu s njihovom dobi i mjestom boravka, ležerno odjenula dvojicu suparnika. Svjesna sam zadatosti Tonske sobe, ali su mi ipak jako smetala „fiksirana“ svjetla (Marin Lukanović) jer su uslijed nemogućnosti njihovih promjena „tukla“ glumce u glavu i na neki čudan način doprinosila općoj statičnosti (sve zajedno je malo predugo trajalo).
Američki glumac i dramatičar Bill C. Davis (1951.-2021.) u svojoj se komediji Propovijed (Mass Appeal, 1980.) bavi svojevrsnom krizom katoličanstva sukobljavajući svećenika Tima Farleya i đakona Marka Dolsona, dvojicu muškaraca koji su na „istoj strani“ ali se očito ne slažu u načelnim pitanjima. Dok se Farley uljuljkao u lagodni život prožet površnim propovijedima i ugodnim okusom sauvignona, mladi Dolson postavlja pitanja koja „potkopavaju“ uvriježena mišljenja i „tresu“ dogme, pa time narušava svećenikov spokoj. Njihovi konfliktni dijalozi na duhovit i šarmantan način propituju ljudsku intimu i temeljna društvena /vjerska pitanja što je redatelj Branko Ivanda u produkciji Teatra Erato nastojao prenijeti na scenu KNAP u Zagrebu (14.3.2023.).
U Farleyevom dnevnom boravku (Miljenko Sekulić) veliki pisaći stol najčešće služi za odlaganje boce vina, dok križ neočekivano stoji iza njegovih leđa i izvan tog prostora. Uz znakovito osvijetljen križ (Milan Kovačević) neumorno kleči, ali i redovito kolje perad, svećenikova domaćica Margaret (Ana Perković). Jesu li oznake na njezinom licu i neočekivano starinska odjeća (Slavica Šnur) odraz neke njene nevolje ili nešto što ne uspijevam pročitati? Siniša Popović sporo i dostojanstveno niže rečenice kojima Farley brani ono što je desetljećima propovijedao kao neprikosnoveni autoritet i upravo je u toj svojoj „nepomičnosti“ vrlo uvjerljiv. Ivica Pucar suviše se mlako „zalaže“ za gorljivog Dolsona i iako moj ratio recta navija za njega, zapravo mi je (pomalo) svejedno. Moram napomenuti da vjerujem kako ova predstava pripada onima koje imaju vrijeme na svojoj strani, ali i dalje mislim da bi se Dolson morao malo jače „uzrujati“.
Predstave Enigmatske varijacije i Propovijed povezuju, po mojem mišljenju, odlični tekstovi, nenametljiva režija i labilni glumački odnosi.