Manjak novaca i potraga za prikladnim izvedbenim mjestom stalne su boljke nezavisne scene, ali nama „sa strane“ to ne izgleda tako dramatično jer gledamo zanimljive (možda zato) predstave temeljene na tekstovima kojih se institucije libe. Osim toga, u tim se predstavama trude nešto reći, a ne samo gomilati riječi. Zbog tih razloga rado odlazim u KunstTeatar (kvart Trešnjevka, Zagreb), a moju sklonost usporedbama zadovoljile su predstave Tko je ubio mog oca Edouarda Louisa u režiji Vinka Radovčića (Drama plus  Zadar, 15.4.) i This is My Truth, Tell Me Yours autorice i dramaturginje Jasne Žmak (CDU  Zagreb, Via Negativa Ljubljana i Društvo Mesto Žensk Ljubljana , 21.5.2023.).

 Louis (1992.) je svojim knjigama u Francuskoj stekao iznimnu popularnost (OceanMore je izdavač hrvatskih prijevoda ) jer kroz osobne priče analizira ključne probleme poput socijalnih prilika, obiteljskog nasilja i „šikaniranja“ onih koji ne ulaze u zadani obrazac, a to sve nalazimo u monodrami Tko je ubio mog oca (dramaturginja Antonela Tošić) u izvedbi Marka Kasala. Radovčić pomno bira teme svojih predstava, pri čemu   veliku važnost pridaje vizualnim komponentama (scenografija Luka Lang, kostimografija Anita Goreta) u cjelini, ali i detaljima poput pomagala (igračke i predmeti) kojima „ublažava“ put ka poanti. Kasalo priča (u početku uz redatelja) o djetinjstvu prožetom svađama s ocem o tome  „što rade pravi muškarci“ (ne odlaze u kazalište, nego na stadion!) i o „nemuževnom“ ponašanju (zbog čega ima problema i izvan obitelji). Otac (u vidu otrcanih cipela) nagao je i sklon nasilju (i njegov otac je bio takav) pa naš subjekt dvoji između ljubavi i mržnje prema njemu. To se mijenja očevom nesrećom nakon koje, usprkos dugogodišnjem teškom radu, otac biva lišen državne skrbi, pa osobna priča prerasta u lavinu optužbi protiv imenovanih političara čiji propisi/zakoni guraju radnike u položaj koji im onemogućuje dostojanstveni  život. Kada otac ozbiljno kaže „treba nam revolucija“, sin poseže za oružjem… Louisova priča posljedica je njegovog privatnog iskustva ali i situacije na tržištu rada u „liberalnom“ kapitalizmu (Francuzi vole „talasati“), pa je ova priča, nesumnjivo, i nama  bliska. Ipak, pitam se posve intimno, je li nam napokon dovoljno loše da nakon predstave odemo pred zgradu Vlade? Ili nam je još uvijek draže pivo?!

Nakon knjige Moja ti (2015.) Jasna Žmak (1984.) se počela povremeno  potpisivati kao Jasna Jasna Žmak pa to ime koristi kao izvođačica u predstavi This Is My Truth… čiji je naslov uzela s albuma (iz 1998.) velške glazbene grupe „Manic Street Preachers“. Iako iskusna spisateljica, Žmak okoliša pri nastupu na pozornici pa se na početku predstave „izmotava“ dok se ne „odvaži“ jasno izreći namjeru za svoj nastup, a to je ispitivanje osobnog i društvenog odnosa prema umjetnosti i spolnosti.

Povod za predstavu je smetnja (hiperakuzija i tinitus) nastala kada je 2011. Žmak pucala iz kazališnog pištolja na predstavi MandićStroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića i koju ona povezuje s patrijarhalnim odnosom prema ženama u sredini u kojoj živi(mo). Za one koji ne poznaju Mandićev rad, valja reći da se radi o vrlo darovitom glumcu čije su uloge vrlo često obilježene golotinjom (u predstavi Zajedno koju šest sati izvodi s plesačicom Lejom Jurišić, pripovjedačica uočava da se Marko još nije skinuo iako predstava traje već 45 minuta) što ponekada uključuje i erotske naznake. Zanimljivo je da Žmak smjelo prikazuje svoje intimne frustracije ali to isto „zamjera“ Mandiću, iako je svjesna da je njegov nastup fikcija, dok to za njezin ne bih tvrdila. Koliko je Mandić  „muškarčina“, a koliko su uloge „odgovorne“ za dojam o njemu, uzaludno je nagađati (bez valjanih argumenata), pa zapravo ne razumijem što je Žmak željela postići ovom pričom. Podržavam njezinu ljutnju na odnos prema ženama u našem društvu i iznošenje svojeg iskustva kao vida istine (zato je naslov Ovo je moja istina, reci mi svoju izvrsno odabran), ali ne vidim što Mandić ima s tim i što Jasna i njezina inačica Jasna Jasna očekuju od njega?!

Je li Žmak mogla odbiti sudjelovanje u Mandićevoj predstavi?  Mogla je, ali nije, što govori o radoznalosti (koja je pohvalna), ali i riziku koji nosi svaka ljudska suradnja (neke ne možemo, ali mnoge možemo izbjeći). Kako se boriti protiv negativnih pojava (mnogim muškarcima je svakovrstan pritisak na žene prihvatljiv) i što sudionici/ce mogu očekivati vrlo je upitno: ravnopravnost među ljudima je iluzija (ružni primjeri vezani uz pogodovanje, podobnosti, prikladnosti i ostale imenice na „p“ guše nas brojnošću pa se zdušno borimo tek onda kada se nešto od toga na nas obruši) i proces promjene je usporediv s puževim kretanjem. Nisam sigurna da je svojim  svjetonazorom Žmak istisnula onaj drugi i da su njezini argumenti „nagrizli“ uvriježena mišljenja (već je dobro ako su ih poljuljali), ali aplaudiram ovakvim nastupima (tim više što je ovaj bio baš promišljen i duhovit).

Usputna opaska: u obje predstave protagonist je „mahao“ pištoljem, ali bez konačnog očekivanog učinka. Pucnja!