Repertoarna odlika zagrebačkog Teatra &TD su izvedbe manje poznatih tekstova kao i onih koji zbog „drugačijeg“ pristupa  dobivaju „novo ruho“ pa je na tom tragu i predstava Tarzan slovenskog autora Roka Vilčnika u režiji Aleksandra Švabića i Dražena Šivaka (glumca i prevoditelja teksta) nastala u suradnji s kazalištem „Grupa“ (19.4.2023.). Vjerujem da se svatko sreo s Tarzanovim dogodovštinama jer je Edgar Rice Burroughs (1875.-1950.) napisao dvadeset i četiri „tarzanska“ romana (deset ih je prevedeno na hrvatski jezik), a egzotična scenografija, divlje životinje i snažni „kralj džungle“ u društvu romantične ljepotice Jane činili su idealan materijal za brojne igrane i animirane filmove.

Vilčnik je Tarzana i Jane „zaskočio“ u trenutku kada se zaljubljenost „potrošila“ i kada do izražaja dolaze pogubne  razlike u njihovim navikama: on se i dalje s majmunima zadovoljno njiše na lijanama, dok ona sve češće razmišlja o nekadašnjem životu i počinje zanovijetati (hoće struju!). I dok među njima raste netrpeljivost, pojavljuje se hijena Mike (strvinar uvijek nanjuši leš, a ovdje je to mrtva ljubav) koji ljubaznošću i povlađivanjem zavodi nezadovoljnu Jane. Nastaje ljubavni trokut i koliko god groteskno djelovao odnos između žene i hijene, on funkcionira ukoliko u ženi prepoznajemo ženku a u hijeni zavodnika koji spretno koristi ženkinu nesklonost aktualnom mužjaku. U ovom je slučaju hijena „civilizirana“ prema ljudskom ukusu, a Tarzan je i dalje dobrodušni primitivac tako da se Jane ubrzo odlučuje za „sebi sličnijeg“. Ovakva situacija djeluje komično (što izvedba može pojačati), ali kada među muškim protagonistima eskalira neprijateljstvo, pokazuju se njihove sklonosti dominaciji nad prirodom i ljudima (Mike se želi izdići „od ostatkarstva na vrh prehrambenog lanca“ dok Tarzan kupuje džunglu i opasuje je električnom ogradom smatrajući da time stvara „raj“, a ne, kako tvrdi Jane, logor) što u konačnici tragično završava.

Mia Popovska i David Morhan su jednostavnom tkaninom dočarali nedefinirani  ambijent koji možemo zamisliti i kao krošnju i kao tlo (uz svjetlo Martina Šatovića, glazbu Mara Marketa i ptičji cvrkut), a odjećom su istaknuli odlike likova pa Tarzan (Marin Klišmanić) skače u „podrapanim“ kratkim hlačama i majici, Jane (Olga Pakalović) nosi dugačku, za šumske uvjete, neprikladnu haljinu s naznakama elegancije, a hijena Mike (Dražen Šivak) je poput „pravog frajera“ odjeven u traperice i usku bijelu majicu (dodani rep je tek podsjetnik na njegovu životinjsku pripadnost usprkos ljeporječivosti i uglađenosti).

Visoki, plavokosi i „umiljati“ Marin Klišmanić lako dočarava  momka iz šume u kojeg se zaljubljuje gradska cura, ali kada Jane prođe prva očaranost Tarzanovom  „egzotičnošću“,  on joj, očekivano, počinje ići na živce (posebno njegovo lupanje u grudi i urlik) što njega čini nesigurnim (Klišmanić to, usprkos zadatosti svog lika, vjerno dočarava). Jane ili ne prepoznaje ili ne mari za posljedice koje može izazvati njezino ponašanje, pa je Olga Pakalović gradi serijom bezazlenih grimasa (nisam niti naslutila tragični kraj priče). Mike se, imitirajući psa, uvukao među ljude i stekao „civilizirano“ ponašanje (odvajao je otpad što je u publici izazvalo spontano veselje, ne samo zato jer su hijene strvinari, nego i zato što se stanovnici Zagreba već mjesecima „natežu“ s otpadom) zbog čega se svidio Jane, a to Dražen Šivak prikazuje vještom kombinacijom hijenine podmukle naravi i stečenih, ne uvijek pozitivnih, ljudskih crta. Mada je Vilčnikova priča smještena u džunglu i podijeljena među tri naoko različite kreature, čovjeka odgojenog u šumi, žene odgojene u gradu i bića koje pokušava biti netko drugi, ona duhovito i mračno govori o stvarima kojih možda ni sami nismo svjesni.

Vrijeme će pokazati jesam li u pravu prognozirajući predstavi „Tarzan“ dugotrajno igranje.