Radiofonijska izvedba teksta Nema putne Antonija Buljana u režiji Dražena Krešića nastala je u produkciji RadioTeatra i Srpskog narodnog vijeća (KSET, 8.3.2023.). Izabrao ga je žiri u sastavu Snježana Banović, Pavlica Bajsić, Dražen Krešić i Aneta Vladimirov između desetak tekstova pristiglih na natječaj „Radiofonton 1941.“ za radiofonijski dramski tekst na temu: „Zagreb proljeća 1941. godine“ raspisan u povodu Dana sjećanja na Jadovno 1941., koncentracijski logor nadomak Gospića aktivan od travnja do kolovoza 1941.

RadioTeatar (Bajsić & prijatelji) cijelo se desetljeće intenzivno bavi istraživanjem „radijske umjetničke prakse“ i njezinim susretom s drugim medijima, a prostor zagrebačkog Kluba studenata elektrotehnike (od 1976. smješten u bivšoj kotlovnici Fakulteta) predstavlja odličan ambijent bremenit asocijacijama na opasno i neprijateljsko razdoblje u glavnom gradu tek uspostavljene države (NDH).

Budući da je zvuk ključna komponenta predstave (Dino Brazzoduro – snimatelj i oblikovatelj tona, Dalibor Piskrec – majstor tona), Nikola Nedić i Nika Barišić (Sinek i Marija), koristeći se mikrofonima i uz gitarističku pratnju Dine Brazzodura, čitaju Buljanov tekst  koji ravnopravno opisuje intimna proživljavanja glavnog junaka i prijeteću predratnu atmosferu. Opisi funkcionalno dočaravaju zagrebačko ozračje, ravnopravno se oslanjajući na stvarne i na proizvoljne činjenice (posjet Krleži na Gvozdu nije bio moguć početkom rata, budući da se bračni par tamo uselio 1952.) stvarajući fragilno tkanje od riječi, zvukova, glazbe i glume. A priča je i moguća i vjerojatna: glavni pripovjedač opisuje svoju obitelj, prijatelje s kojima obilazi krčme (nekih se stariji Zagrepčani nostalgično sjećaju, poput one na uglu Varšavske i Frankopanske – danas napuštene i zapuštene) pri čemu susreće politički nepokolebljivo profilirane ljude među kojima se, očito, izgubio svaki mogući dijalog.

Sinek odjednom spoznaje  da mu njegova Marija („Malo učim, malo ljubim. Ravnoteža je savršena“), za čiju vjersku i nacionalnu pripadnost nikada nije mario, nesretnim spletom okolnosti „izmiče“ – ona je pravoslavne vjere i postaje nepoželjna u novim uvjetima („Neočekivano, tata je doma. „Kaj buš ti pravoslavku ženil?“, zagrmi osorno. (…) Progutam slinu i odvratim nabusito: „A zakaj ne!? Imam do katedrale isto toliko kao i do crkve na Cvjetnom. A ni cura nije Židovka!“). U svojem pravdanju pred ocem, naš junak uočava vlastitu nelagodu jer je u Marijinu obranu izrekao „manje“ nepoćudnu pripadnost. Iako se ne slaže s novim okolnostima, nije se u stanju oduprijeti i prihvaća neumitnost („Ove jeseni ne budem prijavio niti jedan ispit. Odazvao sam se pozivu za službu u domobranstvo. Odlazim do Rudolfovih vojarni.“). I pri tome ne stigne popiti  jednu „putnu“.

Iako je drama po strukturi monolog (s izravno uključenim dijalozima), izmjena muškog i ženskog glasa vješto dinamizira izvedbu, a kako se ipak radi o kazališnom činu, kostimi (Ana Mikulić) , scenografija i oblikovanje svjetla (Martin Šatović) odlično uokviruju izuzetnog Nikolu Nedića (cijeli spektar grimasa i glasovnih promjena) i lijepo ukomponiranu Niku Barišić. Predstava Nema putne formalno govori o Zagrebu početkom Drugog svjetskog rata, ali se ujedno obraća nama današnjima, netrpeljivim i sebičnim, spremnim odreći se morala i razuma u ime komocije. Čvrsta, pametna i uvjerljiva predstava koja posredno potvrđuje psihijatrijsku tvrdnju da ljudi teže podnose gluhoću od sljepoće.

 Budući da je, uz ovaj tekst, žiri od pristiglih, također izabrao tekstove Nataše Antulov Ljudi, naselja, tjelesa i Doroteje Šušak Valovi iz kupaonice braće Engl, bilo bi zanimljivo i njih pogledati pretočene u radijsko-kazališnu formu.