Boravak na 16.međunarodnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti u Ljubljani (23.-27.9.), kratkog naziva LUTKE 2022., predstavljao je maratonsko iskustvo jer da bi se vidjele sve predstave (19), za male (1+) i velike ( 12+), od kojih su neke i ponavljane, trebalo se znalački organizirati i ni na tren ne posustati (na koncu mi je ipak jedna umakla!). Nisu mi se baš sve predstave jednako svidjele (logično za tako raznovrstan i opsežan program) pa nisam o svima niti pisala, a neke sam ostavila „za kasnije“ jer su zahtijevale vrijeme za promišljanje.
Moj povratak festivalu LUTKE 2022. potaknuo je prikaz o suvremenom lutkarstvu u Litvi naslovljen Eksperiment kao ključ suvremenosti u knjizi Suvremeno lutkarstvo i kritika (AUK Osijek, 2022.; knjigu možete skinuti ovdje) gdje sam našla predstavu Slika Doriana Graya prema znanom romanu Oscara Wildea u režiji Gintare Radvilavičiute i izvedbi Kazališta „Lėlė“ iz Vilniusa koju sam vidjela na spomenutom festivalu (LGL, 27.9.). Wilde (1854.-1900.) je svojim romanom (1890.) ustoličio lik prekrasnog mladića čija zloća nema po njega vidljivih posljedica, ali se očituje u nadnaravnoj pojavi: dok on postojano ostaje lijep i mlad, njegov se naslikani portret deformira.
Predstava je neverbalna i na tragu asocijacija (dramaturški savjeti Gabriele Labanauskaite), ali su scenografija (Renata Valčik), glazba (Rita Mačiliunaite) i interakcija između „glumca i lutke, predmeta i tijela“ stvorili čudesne slike i očaravajuće ozračje. Ispreplitanjem animacija figurica antičkih skulptura, nenadanih pojava dijelova tijela i vještog korištenja zrcala, iza čega stoji četvero glumaca (Sigita Mikalauskaite –koreografija, Šarunas Gedvilas, Erika Gaidauskaite, Deivis Sarapinas), pojavila se iznenađujuća interpretacija poznate priče o zlu i ljepoti. Svedena u veličinu okvira slike, predstava pokazuje promjene koje su očite i tako uvjerljive da nitko ne stigne (niti mari) razmišljati o načinu ili tehnologiji koji su to omogućili. Kao što pišu autorice u gore navedenom tekstu, Kristina Steiblyte i Ramune Balevičiute: „Redateljičin svijet slika i vizija izaziva um i emocije publike jer napuštanje teksta, a često i radnje, zahtijeva oslanjanje na osobne asocijacije, intuiciju i interpretaciju. Drugim riječima, jednostavno prepuštanje očaravajuće preciznoj formi.“
Iako drugačije zamišljena, ideji o promjenama, dapače preobrazbi, pridružila se francuska predstava Preobraženja (CD, 26.9.) Oliviera de Sagazana (Compagnie Ipsul). De Sagazan (1959.) je obrazovanjem biolog, a po vokaciji slikar, kipar i performer čija je međunarodna slava počela spomenutim performansom nastalim 1998. Nije me lako prestrašiti, ali me je de Sagazan „natjerao“ da u njega „virim“ između prstiju (kao djeca kada su radoznala, ali se boje) jer su na pozornici nastajala strašna, opasna i nedefinirana bića u koja je trebalo udahnuti dušu (anima) da bi se mogla uključiti u „naš“ svijet. Umjetnik na početku sjedi u odijelu i gleda publiku, no odjednom glavu počinje premazivati glinom oblikujući čudovišne obraze u koje agresivno ucrtava crne oči i crvena usta – znam da se neće povrijediti, ali strepim zbog nasilne i brze izvedbe. Kada je zapalio kudjelju omotanu oko glave, zamalo sam zavrištala! Cijelo vrijeme se „furiozno“ izmjenjuju demonski likovi, dok glina iznova postaje arhetipski građevni materijal – „lutkar“ i „lutka“ postaju jedno. Da nije zastrašujuće, bilo bi baš krasno!
I za kraj ovog „nelagodnog“ ali fantastičnog trija, predstava belgijske Cie Mossoux-Bonte Veliki jarac (2019.) koju je Nicole Mossoux zamislila i koreografirala te režirala zajedno s Patrickom Bonteom (CD, 25.9.). Predstavu je nadahnuo ciklus od 14 murala nazvan Crne slike (Pinturas negras, 1819.-1823.) među kojima je i tema Vještičje sjelo ili veliki jarac (El aquelarre o El gran carbon) koje je španjolski slikar Francisco Goya (1746.-1828.) naslikao na zidovima blagovaonice i dnevne sobe (kasnije su prebačene na platno i danas vise u Muzeju Prado u Madridu) svoje kuće nazvane „Kuća gluhog čovjeka“ (La Quinto del Sordo) prema prijašnjem vlasniku (u doba kada je u njoj slikao i Goya bio napola gluh).
Teme su zlokobne (Veliki jarac je vrag), likovi groteskni, a paleta mračna, što jasno pokazuje slikarovo duboko nezadovoljstvo stanjem u zemlji (ciklus nije bio namijenjen javnosti!). Predstava je na rubu lutkarske i plesne izvedbe pa su ravnopravno zastupljeni ekspresivni pokreti, animacijski doprinos (lutke, kostimi i scenografija Natacha Belova), zvučni (Jean Fuerst, Thomas Turine) i svjetlosni (Patrick Bonte) efekti te sjajne maske i perike (Rebecca Flores-Martinez, Loic Nebreda, Audrey Robin, Laurent Coline). Nije u svakom trenutku bila jasna razlika između izgleda lutkara i lutke ili gdje prestaje tijelo, a počinje produžetak i tek se pri „nemogućem“ pokretu shvaća da se ne radi o čovjeku nego o tvorevini („odnošenje“ nogu bilo je bolno za gledati). Opisana kao „ples privida i tajni“, predstava je na tragu rituala i asocira na „od nekuda poznate sadržaje“, ali fascinacija ukupnim dokida „potragu“ za sadržajem pojedine scene. Deset izvođača na čaroban način prelaze iz scene u scenu i iako prikazuju „iskonsko zlo“, oduševljeni smo jer „vrag zna posao“.
Tek sada kada sam „popisala“ predstave (gledala sam ih obrnutim redom), prepoznala sam sličnosti koje ih, usprkos različitim metodama, povezuju: niti jedna ne ostaje u domeni strogo zdanog pristupa, nego iz različitih medija „uzima“ ono što joj „treba“ za odabranu priču; u sve tri je granica između animatora i animiranog toliko fleksibilna da u gledatelja unosi zabunu; sve tri na zaobilazan način tetoše zlo. I napokon, sve tri (iako ih ima još) pokazuju da kazalište lutaka posve sigurno nije isključivo namijenjeno djeci. Ali valja znati!