Predstava Sviraj to ponovno, Sam Woodyja Allena u režiji Tamare Damjanović rađena je u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazalište u Osijeku i Kazališta Virovitica pa je u razmaku od tjedan dana doživjela dvije premijere: u Osijeku je njezinom izvedbom obilježen Dan crvenih haljina (3.2., dan svjesnosti o učestalosti i specifičnosti moždanog udara kod žena) dok je u Virovitici izvedena na otvorenju 19. VIRKAS-a (Virovitički kazališni susreti, 10.2.-3.3. 2023.).

Redateljica i dramaturginja Tamara Damjanović je za potrebe svojeg viđenja predstave Sviraj to ponovno, Sam kombinirala Allenove tekstove – izvornu dramu (1969., Broadhurst Theatre, N.Y., redatelj Joseph Hardy) i filmski scenarij (1972., redatelj Herbert Ross) te promijenila imena i dopisala neke likove i zbivanja. Originalna priča o anksioznom, osamljenom i nespretnom filmskom kritičaru Allanu Felixu, opsjednutom likom Humphreya Bogarta (1899.-1957.) kojem niti jedan problem nije nerješiv („Nothing that a little bourbon and soda would not fix“) postala je izvedba, koja je umjesto duhovitih i lepršavih izmjena stvarnosti i maštarija, počela gubiti tempo zbog dugih (parada djevojaka), sporih (prijelazi između jave i maštanja ) ili nepotrebnih scena (ponavljanje klupskih plesnih epizoda, pojava Pabla).

Sadržaj ispod naslova koji aludira na repliku iz filma Casablanca (1942., Michael Curtiz) ali koju nitko nikada u filmu nije izgovorio (pojavljuju se slične replike: „Play it once, Sam“ i „Play it, Sam“) prati netom razvedenog Allana Felixa kojem prijatelji, bračni par Dick i Linda Christie, pokušavaju pomoći tako da ga povežu s nekom djevojkom. Budući da je on stalno pod stresom i manjkavih je socijalnih vještina, ti susreti obično ne završavaju dobro. Predstava (u Osijeku i ViroviticI) počinje prizorom u kojem Allan (Matija Kačan) uživa gledajući scenu rastanka Humphreya Bogarta (Armin Ćatić) i Ingrid Bergman (Sara Lustig) u filmu Casablanca (kao što je u Rossovom filmu). U Allanovoj mašti Bogie ima ključno mjesto jer ga, u novoj situaciji, savjetuje u ponašanju „oko dama“. Allan je vrlo osamljen i intenzivno se druži s dugogodišnjim prijateljem Dickom (Goran Vučko), angažiranim poslovnim čovjekom i njegovom ženom Lindom (Matea Grabić Ćaćić), koja mu je po svemu bliska. Nenadano se Allan zaljubljuje u Lindu ali se oni, nakon kratke afere, rastaju. Film završava rastankom Allana i Linde na isti način kao u filmu Casablanca (što je efektno jer nastaje simetrija s uvodnom scenom i opisuje Allanovu vezanost za film) dok se dramski tekst nastavlja pojavom susjede Barbare koja također voli filmove (i čita Allanove kritike).

Damjanović je predstavu počela filmskom verzijom pa bi bilo bolje, čini mi se, da ju je tako završila: dolazak Barbare (Monika Lanšćak) „raspršio“ je prigodnu atmosferu, a budući da je prikazana kao konfuzna osoba, nameće se misao da se Allan može zbližiti samo s nekom  „smušenom“ (iako je Bogart „zaključio“ da ga nema više čemu podučiti). Nije mi drago kada se bez razloga dopisuje tekst (kraćenje mi je bliskije) ili rabi izvedbena redundancija jer ti postupci malo kada osvježavaju ili poboljšavaju sadržaj (što se i ovdje desilo). Plesne scene su prilično divlje (glazba Katarina Ranković, scenski pokret Vuk Ognjenović, svjetlo Luka Matić) i odmah je jasno da su Allanu odbojne, pa ne razumijem zašto su se ponavljale: niti daju novu spoznaju, niti donose nove ugođaje, niti su ugodne. Scenografkinja Sheron Pimpi Steiner  vješto je „zgusnula“ Allanov stan ispunjen filmskim plakatima, knjižnim policama, klavirom, šankom i širokim „ekranom“ (upitna je svrhovitost ove reflektirajuće plohe jer se filmski prizori zbivaju ispred nje, a na njoj se vide scene iz sobe) i taj je ambijent izgledao bolje na virovitičkoj nego na osječkoj pozornici, jer je davao notu klaustrofobije.

Sara Lustig (Ilse, Nancy, Vanessa, go-go plesačica) i Monika Lanšćak (Sharon Lake, Gina, mlada intelektualka, Barbara) su mahom uspješno dočarale različite žene iz Allanovog života (izvrsna Lanšćak u muzeju suvremene umjetnosti), no prijelazi iz jave u sjećanja ili maštu nisu uvijek bili posve prepoznatljivi, niti je odjeća (Ivana Živković) koju su mijenjale uvijek nosila jasnu poruku: zašto su ponekad imale jednake haljine i zbog čega se uzorak koji resi Bogartove revere (crna podloga sa zlatnim šarama) javlja u njihovoj odjeći? On je filmski lik dok su one stvarne! Armin Ćatić bi u ulozi Bogarta trebao biti čvršće profiliran (kao da ne vjeruje uvijek vlastitim riječima), a lik Pabla je suvišna karikatura (što sigurno nije njegov izbor). Goran Vučko je dobro pogodio lik Dicka, poslovnog čovjeka koji usprkos stalnom angažmanu prepoznaje vrijednosti ljubavi (iako je Lindu na početku veze opisao kao „savršenu korporativnu sliku za mladog menadžera“) i prijateljstva. Pametna je promjena u odnosu na izvorni tekst uporaba mobitela (morala se izbaciti serija zabavnih scena u kojima Dick poslovnim partnerima javlja na kojem ga broju mogu naći) osim kada (u Allanovoj mašti) „ide na Aljasku“ jer u „smrznutoj tundri“ nema signala. Smušeni Allan dakako i dalje ima fiksnu liniju, ali kako je to u svakodnevici postao raritet, njegov je otjelovljeni lik zaboravio da se telefon ne može premjestiti na udaljenost veću od duljine kabla.

Matea Grabić Ćaćić je Lindu ljupko razigrala i moj je dojam, nakon gledanja obje premijere, da su glumci u virovitičkoj predstavi bili poletniji („praksa stvara majstora“), a sigurna sam da bi brže promjene prizora (pa čak i njihovo smanjenje) poboljšale strukturne manjkavosti. Woody Allen već fizičkom pojavom izaziva smijuljenje pa njegov Allan Felix automatski djeluje kao gubitnik. Nasuprot tome, Matija Kačan ne djeluje tako pa mora raščupati kosu, navući kućni ogrtač, razdrljiti košulju i u pokrete unijeti određenu nervozu kako bismo povjerovali da nije dorastao svijetu oko sebe. To mu je uspjelo jer je pred nama zgodan muškarac s kojim bi malo koja žena željela provesti vrijeme… ali kada bi mu pružila priliku, mogla bi se ugodno iznenaditi! „Zaštitni“ znak predstave je pjesma As time goes by pa je simpatična razlika između Kačanovog pjevačkog (tja) nastupa i odlične Monike Lanšćak.

Komedija Sviraj to ponovno, Sam bila je dobar izbor u prvoj suradnji osječkog i virovitičkog kazalište, pa iako mi je žao što se na predstavama nisam bolje zabavila, to je nesumnjivo  pravi put za budućnost ne samo ovih, nego i drugih kazališta.