Napomena: kritika je izvorno objavljena na portalu Seestage
Osobama s invaliditetom (OSI) u Srbiji izuzetno je otežano sudjelovanje u kulturnom životu, a veliki je i važan trenutak što se Srpsko narodno pozorište, državna institucija, uhvatilo u koštac s tematiziranjem njihovog života. Redatelj Haris Pašović i glumačka podjela predstave Svet mogućnosti (Olginu kritiku pročitajte ovdje) mjesece unazad proveli su u druženju i razumijevanju osoba s poteškoćama u razvoju, njihovim roditeljima, starateljima, učiteljima iz Novog Sada, Budve i Sarajeva. Ovo pokazuje vrlo odgovoran i hrabar odnos prema temi predstave – život osoba s autizmom i cerebralnom paralizom i njihove okoline. Uspjeh redateljskog pristupa koji likove i događaje za osjetljivu temu crpi iz stvarnih ljudi i istraživačkog rada, ogleda se najviše u glumi ansambla SNP-a. Glumački kolektiv bez usiljenosti, pretjerivanja, imitiranja ili izrugivanja predstavlja osobe s invaliditetom. Pokreti i govor onih koji su verbalni, izvode se vrlo vješto, autentično i nenametljivo bez preuveličavanja i karikiranja. Čestitam glumcima na ogromnoj emotivnoj snazi i glumačkom talentu!
Iako bi glumci trebali biti pohvaljeni zbog svoje ogromne emocionalne investicije i talenta, neophodno je dalje ispitati odluku produkcije da angažira glumce koji nisu osobe s invaliditetom. Izraz cripping up je skovala britanska dramska spisateljica Kate O'Riley kako bi opisala čin osobe bez invaliditeta koja igra osobu s invaliditetom. Fenomen je tema kontinuirane debate u kazalištu i filmu, pri čemu se tvrdi da ovo može perpetuirati stereotipe i uskratiti priliku za rad osobama s invaliditetom. S jedne strane, Top of Form
situacije koje su izvođene u predstavi uz okolnost da isti glumci glume i osobe s i one bez invaliditeta, bila bi neizvodive da u predstavi ne glume profesionalni glumci. S druge strane, suradnja i jednih i drugih na sceni i uključivanje OSI u svim kreativnim procesima, bila bi dragocjena razmjena iskustva. Sjajan primjer uspješne suradnje i zajedničkog djelovanja u polju umjetnosti je novosadska grupa Per.Art i novosadski regionalni festival „Uhvati film“ koji destigmatizira život osoba sa smetnjama u razvoju.
Međutim, kako su u predstavi prikazane osobe s poteškoćama u razvoju? Predstavu čini niz izuzetno kratkih scena, isječci iz svakodnevnog života odraslih ljudi s autizmom i cerebralnom paralizom. Scene su odvojene mrakom, i najčešće započinjane video projekcijom oblika, boja, simbola koji se mogu tumačiti kako misaoni proces osoba s invaliditetom. Nažalost, i iskreno vjerujem da ovo nije bila intencija autorske ekipe, podtekst je svake scene da su osobe s invaliditetom teret za porodicu. Zbog djeteta s autizmom raspada se brak, otac se kocka i opija, majka se ubija; otac pije lijekove i sjetno mašta o sinu koji bi bio hokejaš, samo da nije u kolicima; majka posvećuje cijeli svoj život njezi djeteta, a cijeli taj život ispunjen je isključivo strahom, brigom i teškoćom; majka krivi sudbinu i pokušava da shvati tko je kriv, možda cjepivo, za njenu užasnu sudbinu, odnosno dijete sa autizmom. Nesporno je da je život staratelja ili roditelja djece s invaliditetom otežan, ali predstava, nažalost, ne uspijeva pokazati osobe s poteškoćama u razvoju kao bilo što drugo osim tereta. Izuzetak je emotivan odnos između njegovateljice u domu i Jele, djevojke u kolicima.
S obzirom da su izabrani isključivo najteži slučajevi autizma koji ne mogu ili vrlo malo govore i koji ne reagiraju na okolnosti oko sebe, niti stvaraju odnose s roditeljima ili drugim ljudima (čime se izgubio potencijal prikazivanja autizma kao spektra i autentičnih životnih priča ljudi na tom spektru), fokus predstave premješta se s unutarnjeg svijeta osoba s invaliditetom na tragične živote njihovih staratelja. Također, u predstavi je prikazano da osobe s autizmom i cerebralnom paralizom može voljeti jedino roditelj i uporna i požrtvovana njegovateljica, a seksualni odnos moguć je jedino s prostitutkom. Partnerska ili prijateljska ljubav nemoguća je. Najdirljiviji trenutak predstave je dolazak Matije Močanova, osobe sa smetnjom u razvoju, koji izvanredno svira na klaviru. Iako čitava stvar djeluje dramaturški nedovoljno uvezano u trenutku dešavanja, nesporna je Matijina virtuoznost, simpatičnost kojom izlazi i odlazi sa scene. Kakva radost, kolika energija!
U dva navrata vrlo dobro se kritizira tromost i nezainteresiranost sistema za OSI. Jedna scena smještena kroz muku majke koja ima autističnog sina od 40 godina pokazuje manje-više uzaludnu, kafkijansku borbu s birokracijom i zakonima. Druga scena, sastanak njegovatelja i direktorice u centru za brigu o OSI potvrđuje spore izmjene zakona i da sistem funkcionira jedino ukoliko postoje uporni i empatični pojedinci. Naslov Svet mogućnosti može se tumačiti, u nedostatku neke druge, jasnije analogije naslova i radnje, kao mogućnosti koje požrtvovani pojedinci i empatična zajednica mogu stvoriti.
Na polovici predstave odigrava se suđenje doktoru koji je za vrijeme Hitlerove Njemačke ubijao po naredbi osobe sa smetnjama u razvoju. Nakon scene suđenja, nizanje kratkih scena iste tematike kao dotad se nastavlja. Stvaranje konteksta i pružanje povijesne pozadine o odnosu prema OSI izuzetno je značajan, ali pitanje je zbog čega redatelj pozicionira ovu scenu na sredini komada jer ona ne utječe, tj. ne mijenja način na koji se gleda drugi dio predstave, a ipak je scena posebno istaknuta dugim trajanjem, drugačijim svjetlom (dizajn svjetla Branislav Milinković) i stilom glume.
Problematika tijela i tjelesnosti zanimljivo je dotaknuta kroz renesansnu figuru žene na sceni (scenograf Ivana Jančić) i video projekcije (Dino Hujić) tijela koje se dezintegrira. Ovo postavljeno u kontrast s tijelima osoba s poteškoćama u razvoju suptilno, a dovoljno jasno govori da savršeno tijelo nije ono koje ima savršene proporcije već ono koje služi čovjeku, koje ispunjava svoju funkciju.
Umjesto da predstava osobe s invaliditetom približi osobama bez invaliditeta, educira, osvijesti koje propuste kao zajednica činimo, senzibilizira na njihove probleme, Svet mogućnosti kao da udaljava publiku od ljudi koji su drugačiji jer dominantno izaziva osjećaj sažaljenja prema njima. Predstava, s druge strane, može djelovati ljekovito i katarzično na roditelje djece s autizmom koji se konačno osjećaju viđenim, o čijoj se muci konačno progovara. Može djelovati i uvredljivo pa je tako jedan gledatelj sa cerebralnom paralizom prokomentirao da je ovo još jedno ponavljanje stereotipa gdje su OSI ljudi koji pišu pjesme i drugima bi životi bili jednostavniji da ih nema. Može biti neukusno zbog svoje završnice u kojoj osoba s autizmom pjeva pjesmu Sinana Sakića: „otkad sam se rodio, sreće nisam imao”. Može biti potresno za ljude koji se ranije nisu susretali s osobama sa razvojnim poteškoćama, te im ovaj susret otvara nove vidike. Pitanje je samo kome se predstava obraća.
Glumci: Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljoša Đidić, Aleksandar Sarapa, Rade Perović.