Dramski spjev Peer Gynt (1867.) norveškog dramatičara Henrika Ibsena (1828.-1906.) prethodio je njegovim dobro poznatim mračnim i kontroverznim dramama, no umjesto društvenim temama, ovdje se autor inspirirao motivima iz norveškog folklora i bajki, u čemu Tonko Maroević također vidi „dio iz izravne usmene tradicije i poznavanja ambijenta“. Pustolov, prevarant, prekršitelj društvenih normi i egoist čije načelo „čini što god želiš“ nalikuje trolovskoj krilatici „budi samom sebi dosta!“, Peer Gynt je produkt bajkovitih likova i autorovih osobnih iskustava, pa su svi njegovi poduhvati na granici jave i mašte. U svojim postupcima on ne nalazi ništa sporno pa nepozvan dolazi na svadbu s koje nakon plesa  odvodi nevjestu (koju potom odbacuje), neustrašivo boravi u carstvu trolova, putuje po dalekim krajevima, neočekivano dolazi u ludnicu i uporno odbija – umrijeti. Jedino što ga može ganuti jesu ukori njegove majke i ljubav vjerne Solveig!

Obilujući slikovitim scenama, spjev mami na uprizorenje, no to je ujedno zamka jer nije lako piščevu fantaziju pretočiti u kazališno zbivanje. To je ipak uspjelo koreografu Edwardu Clugu u SNG Maribor 2015. koji je, osim koreografije, načinio libreto prema Ibsenovim motivima i odabrao glazbu Edvarda Griega (1843.- 1907.) u kojoj se isprepliću skladbe namjenski  pisane za Ibsenovu dramu i drugi segmenti iz njegovog opusa. Programska suradnja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Slovenskog narodnog  gledališča Maribor urodila je  zagrebačkom premijerom baleta u dva čina Peer Gynt pod ravnanjem dirigenta Simona Robinsona (HNK, 31.3.2023.). Završivši 1991. baletnu školu u rumunjskom gradu Cluj- Napoca, plesač Edward Clug (1973.) je iste godine, nakon audicije, postao članom baleta SNG Maribor. Svoju prvu koreografiju radi već 1996. za predstavu Babylon redatelja Tomaža Pandura (1963.-2016.), dok s prvom samostalnom pod naslovom Tango izlazi dvije godine kasnije, čime počinje njegov plodni koreografski rad, ne samo na matičnoj sceni.

Scenograf Marko Japelj izgradio je crnim „gromadama“ brdo s tunelom iz kojeg vijuga bijela staza po kojoj su likovi neprestance izvirali i uvirali oblikujući scene bez stvaranja „gužve“. Kostimograf Leo Kulaš odjenuo je seljane (i Gynta) u jednostavnu odjeću pastelnih boja (to su sve priprosti ljudi), a kada izdvaja mladenku i mladoženju, čini to bijelom bojom a ne drugačijim krojem. Smrt je odjenuo  u dugu crnu široku halju naglašavajući lebdeći pokret, luđake u bijele poluduge košulje vezane na leđima, dok su trolovi sa svojim „kvrgavim“ tijelima i ružnim, zastrašujućim glavama  senzacionalni (uključujući „dvostruki“ izgled Žene u zelenom). Posebno me se dojmilo izvrsno osmišljeno svjetlo (Tomaž Premzl) koje je dočaravalo hladni nordijski ambijent i nadrealna zbivanja.

Osim odabrane Griegove orkestralne glazbe i kratkog, moćnog zborskog nastupa (iz mraka bočnih loža), u predstavi se javljaju „tišine“ odnosno šum vjetra i poj ptičica da bi se naglasila drugačija atmosfera. U baletnim predstavama uvijek postoji nekoliko podjela, pa ni ova nije iznimka i mada sam gledala samo premijernu izvedbu, vjerujem da nema  odstupanja u razini drugih izvedbi (možda samo u osobnom naboju) jer je zagrebački baletni ansambl vrlo kvalitetan i ujednačen.

 Balet počinje susretom (stvarnim ili izmišljenim) Peer Gynta i jelena koji plešu dvojica sjajnih baletana (i miljenika publike), Takuya Sumitomo i Guilherme Gameiro Alves, pri čemu su do izražaja došli njihova tehnika, elegancija i suvereno vladanje likom. Gynt doživljava brojne dogodovštine, što Sumitomo uspijeva izvrsno prikazati, pa u sukobu na svadbi s ismijanim kovačem (Taiguara Goulart) nastupa energičnim kretnjama, sitnim čučećim koracima dočarava privrženost majci (Atina Tanović), kombinacijom žudnje i znatiželje pristupa Ženi u zelenom (Lucija Radić), dok su odnosi prema otetoj nevjesti Ingrid (Miruna Miciu) i pohlepnoj Anitri (Rieka Suzuki) kao i nježna ljubav prema Solveig (Natalia Kosovac) izvedeni jasno profiliranim emocijama. Izvanredne su skupne scene koje se, zahvaljujući scenografiji, odvijaju brzo pa nakon „filmske“ borbe između seljana predvođenih kovačem sa sjekirom i Gynta (domišljata stop-scena uoči završnog udarca) u kojoj Gyntu „život spašava Smrt“ (kako piše u programskoj knjižici), Gynt dolazi među trolove (najljepša i najbogatija baletna slika u prvom činu) i zapada u nepriliku sa Ženom u zelenom iz koje ga izvlači zecolika Solveigina sestra (Rizumu Tanaka). U zbrci važne uloge igraju kralj trolova (Domagoj Vrbljanin) i tri  gorštakinje (Ivančica Alajbeg, Tihana Trupeljak Bujanić, Dora Blaić), ali Gynt bježi u brdo gdje mu se pridružuje Solveig. Iako naoko „miran“ lik, Smrt je profinjena i slojevita uloga, što Tomislav Petranović nenadmašno dočarava. Iako bi Gynta trebao lišiti života, pokazuje puno razumijevanja za njegove „ludorije“: doista su komični prizori u kojima, primjerice, obojica leže ispod tepiha, puše i piju iz pljoske (u islamskom okruženju!) ili kada Gynt odbija ostati u lijesu.

Drugi baletni čin počinje Gyntovim  putovanjem u daleke krajeve, pa kako je Ibsen to naglo izveo (nakon majčine smrti Gynt kani odmah otputovati i u sljedećem činu je već u Maroku), Clug je Gynta smjestio u  avion i dok se Sumitomo „klima“ u avionu na kovanice (koje je iskamčio od Solveig), trgovci i egzotične djevojke pripremaju trgovinu ćilima. Duhovita igra s ćilimima i užurbani trgovci vrlo slikovito dočaravaju pazar i cijela situacija odudara od podneblja u kojem je Gynt odrastao. Budući da smo odavno napustili područja mogućeg, s Gyntom dolazimo u kairsku ludnicu gdje kretnje četvero luđaka (Lucija Radić, Valentina Štrok, Simon Yoshida, Mario Diligente) prikazuju njihovo sumanuto stanje. Liječnik (Siniša Bosnar) eksperimentira s Gyntom, ali uskoro dolaze ostali bolesnici i tu opet gledamo upečatljivu skupnu „ležeću“ koreografiju (spominjem imena samostalnih plesača ali ne i onih koji plešu trolove, parove na svadbi, likove u pustinji i ludnici jer iako su izvrsni, brojnošću bih „zagušila“ tekst). Desetljeća prolaze i Gynt se vraća star i umoran, sjećajući se svih s kojima se nekada sretao i kojima je nešto skrivio, među kojima je i Solveig koja ga još uvijek čeka. Stišanom scenom zajedničkog odlaska Gynta i Solveig kroz vrata koja je ona donijela na leđima završava ovaj uzbudljiv i slikovit balet. Možda nisu sve scene sasvim jasne (mada se balet naziva narativnim) ali ni u  Ibsena nije sve uvijek jasno.

Clugov Peer Gynt obiluje brojnim odličnim rješenjima i nije ga dovoljno samo jednom pogledati. Bilo bi zanimljivo ovu izvedbu usporediti  s drugim podjelama, mada mi se u ovom trenutku čini da je Takuya Sumitomo „pljunuti “ Peer Gynt: smion, neustrašivi i prgav a opet nježan i blag. I sve to bez izgovorene riječi!