HNK ZAGREB: "PEER GYNT"
Car svega svijeta
Clugov 'Peer Gynt' obiluje brojnim odličnim rješenjima, a Takuya Sumitomo je 'pljunuti' naslovni junak: smion, neustrašivi i prgav a opet nježan i blag. I sve to bez izgovorene riječi!
Objavljeno: 28.4.2023. 12:33:56
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Peer Gynt" / Saša Novković, Ines Novković

 

Dramski spjev Peer Gynt (1867.) norveškog dramatičara Henrika Ibsena (1828.-1906.) prethodio je njegovim dobro poznatim mračnim i kontroverznim dramama, no umjesto društvenim temama, ovdje se autor inspirirao motivima iz norveškog folklora i bajki, u čemu Tonko Maroević također vidi „dio iz izravne usmene tradicije i poznavanja ambijenta“. Pustolov, prevarant, prekršitelj društvenih normi i egoist čije načelo „čini što god želiš“ nalikuje trolovskoj krilatici „budi samom sebi dosta!“, Peer Gynt je produkt bajkovitih likova i autorovih osobnih iskustava, pa su svi njegovi poduhvati na granici jave i mašte. U svojim postupcima on ne nalazi ništa sporno pa nepozvan dolazi na svadbu s koje nakon plesa  odvodi nevjestu (koju potom odbacuje), neustrašivo boravi u carstvu trolova, putuje po dalekim krajevima, neočekivano dolazi u ludnicu i uporno odbija – umrijeti. Jedino što ga može ganuti jesu ukori njegove majke i ljubav vjerne Solveig!

Obilujući slikovitim scenama, spjev mami na uprizorenje, no to je ujedno zamka jer nije lako piščevu fantaziju pretočiti u kazališno zbivanje. To je ipak uspjelo koreografu Edwardu Clugu u SNG Maribor 2015. koji je, osim koreografije, načinio libreto prema Ibsenovim motivima i odabrao glazbu Edvarda Griega (1843.- 1907.) u kojoj se isprepliću skladbe namjenski  pisane za Ibsenovu dramu i drugi segmenti iz njegovog opusa. Programska suradnja Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Slovenskog narodnog  gledališča Maribor urodila je  zagrebačkom premijerom baleta u dva čina Peer Gynt pod ravnanjem dirigenta Simona Robinsona (HNK, 31.3.2023.). Završivši 1991. baletnu školu u rumunjskom gradu Cluj- Napoca, plesač Edward Clug (1973.) je iste godine, nakon audicije, postao članom baleta SNG Maribor. Svoju prvu koreografiju radi već 1996. za predstavu Babylon redatelja Tomaža Pandura (1963.-2016.), dok s prvom samostalnom pod naslovom Tango izlazi dvije godine kasnije, čime počinje njegov plodni koreografski rad, ne samo na matičnoj sceni.


Mariborski "Peer Gynt"

Scenograf Marko Japelj izgradio je crnim „gromadama“ brdo s tunelom iz kojeg vijuga bijela staza po kojoj su likovi neprestance izvirali i uvirali oblikujući scene bez stvaranja „gužve“. Kostimograf Leo Kulaš odjenuo je seljane (i Gynta) u jednostavnu odjeću pastelnih boja (to su sve priprosti ljudi), a kada izdvaja mladenku i mladoženju, čini to bijelom bojom a ne drugačijim krojem. Smrt je odjenuo  u dugu crnu široku halju naglašavajući lebdeći pokret, luđake u bijele poluduge košulje vezane na leđima, dok su trolovi sa svojim „kvrgavim“ tijelima i ružnim, zastrašujućim glavama  senzacionalni (uključujući „dvostruki“ izgled Žene u zelenom). Posebno me se dojmilo izvrsno osmišljeno svjetlo (Tomaž Premzl) koje je dočaravalo hladni nordijski ambijent i nadrealna zbivanja.

Osim odabrane Griegove orkestralne glazbe i kratkog, moćnog zborskog nastupa (iz mraka bočnih loža), u predstavi se javljaju „tišine“ odnosno šum vjetra i poj ptičica da bi se naglasila drugačija atmosfera. U baletnim predstavama uvijek postoji nekoliko podjela, pa ni ova nije iznimka i mada sam gledala samo premijernu izvedbu, vjerujem da nema  odstupanja u razini drugih izvedbi (možda samo u osobnom naboju) jer je zagrebački baletni ansambl vrlo kvalitetan i ujednačen.

 Balet počinje susretom (stvarnim ili izmišljenim) Peer Gynta i jelena koji plešu dvojica sjajnih baletana (i miljenika publike), Takuya Sumitomo i Guilherme Gameiro Alves, pri čemu su do izražaja došli njihova tehnika, elegancija i suvereno vladanje likom. Gynt doživljava brojne dogodovštine, što Sumitomo uspijeva izvrsno prikazati, pa u sukobu na svadbi s ismijanim kovačem (Taiguara Goulart) nastupa energičnim kretnjama, sitnim čučećim koracima dočarava privrženost majci (Atina Tanović), kombinacijom žudnje i znatiželje pristupa Ženi u zelenom (Lucija Radić), dok su odnosi prema otetoj nevjesti Ingrid (Miruna Miciu) i pohlepnoj Anitri (Rieka Suzuki) kao i nježna ljubav prema Solveig (Natalia Kosovac) izvedeni jasno profiliranim emocijama. Izvanredne su skupne scene koje se, zahvaljujući scenografiji, odvijaju brzo pa nakon „filmske“ borbe između seljana predvođenih kovačem sa sjekirom i Gynta (domišljata stop-scena uoči završnog udarca) u kojoj Gyntu „život spašava Smrt“ (kako piše u programskoj knjižici), Gynt dolazi među trolove (najljepša i najbogatija baletna slika u prvom činu) i zapada u nepriliku sa Ženom u zelenom iz koje ga izvlači zecolika Solveigina sestra (Rizumu Tanaka). U zbrci važne uloge igraju kralj trolova (Domagoj Vrbljanin) i tri  gorštakinje (Ivančica Alajbeg, Tihana Trupeljak Bujanić, Dora Blaić), ali Gynt bježi u brdo gdje mu se pridružuje Solveig. Iako naoko „miran“ lik, Smrt je profinjena i slojevita uloga, što Tomislav Petranović nenadmašno dočarava. Iako bi Gynta trebao lišiti života, pokazuje puno razumijevanja za njegove „ludorije“: doista su komični prizori u kojima, primjerice, obojica leže ispod tepiha, puše i piju iz pljoske (u islamskom okruženju!) ili kada Gynt odbija ostati u lijesu.

Drugi baletni čin počinje Gyntovim  putovanjem u daleke krajeve, pa kako je Ibsen to naglo izveo (nakon majčine smrti Gynt kani odmah otputovati i u sljedećem činu je već u Maroku), Clug je Gynta smjestio u  avion i dok se Sumitomo „klima“ u avionu na kovanice (koje je iskamčio od Solveig), trgovci i egzotične djevojke pripremaju trgovinu ćilima. Duhovita igra s ćilimima i užurbani trgovci vrlo slikovito dočaravaju pazar i cijela situacija odudara od podneblja u kojem je Gynt odrastao. Budući da smo odavno napustili područja mogućeg, s Gyntom dolazimo u kairsku ludnicu gdje kretnje četvero luđaka (Lucija Radić, Valentina Štrok, Simon Yoshida, Mario Diligente) prikazuju njihovo sumanuto stanje. Liječnik (Siniša Bosnar) eksperimentira s Gyntom, ali uskoro dolaze ostali bolesnici i tu opet gledamo upečatljivu skupnu „ležeću“ koreografiju (spominjem imena samostalnih plesača ali ne i onih koji plešu trolove, parove na svadbi, likove u pustinji i ludnici jer iako su izvrsni, brojnošću bih „zagušila“ tekst). Desetljeća prolaze i Gynt se vraća star i umoran, sjećajući se svih s kojima se nekada sretao i kojima je nešto skrivio, među kojima je i Solveig koja ga još uvijek čeka. Stišanom scenom zajedničkog odlaska Gynta i Solveig kroz vrata koja je ona donijela na leđima završava ovaj uzbudljiv i slikovit balet. Možda nisu sve scene sasvim jasne (mada se balet naziva narativnim) ali ni u  Ibsena nije sve uvijek jasno.

Clugov Peer Gynt obiluje brojnim odličnim rješenjima i nije ga dovoljno samo jednom pogledati. Bilo bi zanimljivo ovu izvedbu usporediti  s drugim podjelama, mada mi se u ovom trenutku čini da je Takuya Sumitomo „pljunuti “ Peer Gynt: smion, neustrašivi i prgav a opet nježan i blag. I sve to bez izgovorene riječi!