Potreba za bliskošću i razumijevanjem vječna je životna i umjetnička tema pa mi se učinilo zanimljivim usporediti dvije predstave sa zagrebačke nezavisne scene koje se formalno bave relacijama između dvoje ljudi ali „pokrivaju“ puno više od toga: i Je i Nije autorice Ksenije Zec u produkciji UO de facto i Teatra Exit (Studio Exit, 14.1.) i Ljubavna pisma Alberta Ramsdella Gurneya u produkciji Kazališta Planet Art (Kazalište KNAP, 2.2.2023.).
Za i Je i Nije u programskoj cedulji piše da „predstava tematizira odnos subjektivne usamljenosti dvoje ljudi te kreativnosti u obliku infantilne mašte koja im pomaže osvijestiti vlastitu nesigurnost i spoznati svoje stvarne emocionalne potrebe.(…) Klaunerija je regresivna tehnika, upućuje nas da svijet gledamo očima djeteta i tako ublažava i čini podnošljivom našu spoznaju frustrirajućih i često okrutnih odnosa s kojima se svakodnevno suočavamo,“ iz čega se moglo naslutiti da će glumačka (su)igra biti malo „pomaknuta“.
Jelena Miholjević i Livio Badurina prikazuju dvoje ljudi koji možda jesu, a možda i nisu istovremeno u istom prostoru, a ono što sam ja u njihovim postupcima prepoznala bio je prelazak iz usamljenosti (negativan osjećaj nesvojevoljne izoliranosti) u samoću (dobar osjećaj pri bavljenju samim sobom). Dok njih dvoje sjede i opisuju svoja stanja (Jelena se iznutra osjeća „mucasto“, a Livio se okrivljuje zbog kvara u stanu), publika se, uz smijeh i sućut, počinje „zbližavati“ s glumcima. Iako su formalno jedno uz drugo (sjajna „plesna“ scena s ljestvama), jasno je da protagonisti egzistiraju samostalno i da se pokušavaju snaći smišljajući razne akcije (dramaturgija Saša Božić, glazba Damir Šimunović) u prostoru (scena Igor Ruf, kostimi Ana Mikulić) koji ih potiče na maštovite „ludorije“ (Badurina se provlači ispod stolice, balansira s njom na glavi ili konopčićem vezuje i pomiče predmete, dok Miholjević časopisom „ubija“ kolačiće, umetanjem voćke oblikuje frizuru ili obavlja „inventuru“ predmeta pohranjenih u vesti ). Njihova tugaljiva lica negiraju ono što rade, pa se logično pitam, jesu li postali zadovoljni boravkom u domu (skrovištu) ili se ipak samo ne usuđuju izaći? Mada ne znam odgovor (on se očito ne nalazi u „ili-ili“ nego u „i-i“) ne osjećam se zakinutom jer su Miholjević i Badurina stvorili ozračje važnije od fakata.
Drama A. R. Gurneya (1930.-2017.) Ljubavna pisma (1988.) nije nepoznata hrvatskoj publici jer je zadnja premijera bila u siječnju 2009. na Sceni „Gorica“ (Velika Gorica) kada su u ulogama Melisse i Andyja zaigrali Ana Karić (1941.-2014.) i Boris Buzančić (1929.-2014.) što je njoj bilo treći put jer je istu ulogu glumila s Borisom Miholjevićem i Reljom Bašićem. Glumci Slavica Knežević i Marko Torjanac zajedno su režirali i adaptirali Gurneyeva Ljubavna pisma (prijevod M. Torjanac) koja čitaju sjedeći uz mali stol odjeveni u elegantnu odjeću (izbor Đurđa Janeš) uz povremenu diskretnu glazbu (Milorad Stranić, oblikovanje zvuka i svjetla Darko Crnčević).
Melissa i Andy dopisuju se od kada su za vrijeme satova ispod klupe jedno drugome doturali papiriće, nastavili su nakon odlaska u različite škole i tijekom ljetovanja (on jako voli pisati, a ona baš i ne, što se očituje u tonu pisama) i nisu prekinuli ni kada su im se životi počeli osjetno razlikovati (on postaje ugledni odvjetnik i političar, a ona slikarica sklona alkoholu). Cijelog života osjećaju uzajamnu privrženost, ali se uvijek nešto ispriječi (različiti svjetonazori, poslovni prioriteti ili okolnosti) pa oni nikada ne postanu „pravi“ par i život provedu s nekim drugim ljudima.
Budući da se izvedba oslanja na govor, glumci tempom, intonacijom i šutnjama moraju dočarati dob i raspoloženja svojih junaka (grimase se preko pisama ne vide!) što Knežević i Torjanac uvjerljivo čine. Tome, nesumnjivo, doprinose njihove glasovne karakteristike, jer Knežević svojom promuklošću „asocira“ na buran Melissin život, dok staloženi Torjanac ukazuje na promišljenog „uglednika“. I nakon što se sretnu, oni ipak nastavljaju davno odbrane živote, a ljubav…
Iako je predstava i Je i Nije svojevrsna improvizacija, a tekst Ljubavnih pisama zadan, sličnost leži u potrazi za „lijekom“ protiv usamljenosti i vrsnim tragačima-glumcima. Čini mi se da su oba slučaja na pravom tragu!