Talijanski filmski redatelj Federico Fellini (1920.-1993.) rođen je u Riminiju gdje je odrastao u ozračju Musolinijeve fašističke vlade (od 1922.), o čemu je u svojim zrelim godinama snimio polu-autobiografski film Amarcord (1973.). On i Antonio Guerra (1920.-2012.) napisali su scenarij o zbivanjima u ovom obalnom gradiću u kojima se isprepliću scene iz života obitelji Biondi (majka Miranda, otac Aurelio, sin Titta, mlađi sin, djed, majčin brat Lallo) i života ostalih stanovnika, a poveznica je adolescent Titta Biondi za čiji je lik Felliniju poslužio prijatelj Luigi Titta Benzi (1920.-2014.).
U žargonu „amarcord“ znači „sjećam se“ i kao „novotvorenica“ podrazumijeva nostalgičan povratak (u prošlost). U više od dva sata pred nama se redaju neobične, mada moguće scene u kojima se pojavljuju razni, mahom benigni, karakteri (osim fašista koji su Aurelija, zbog nepoštivanja vlasti, napojili ricinusovim uljem), jedre žene (Gradisca i njezine prijateljice o kojima „sanjare“ ne samo Titta i njegovi školski kolege, već svi muškarci u gradu) i niz sasvim nevjerojatnih epizoda poput dolaska emira i njegovog harema u Grand hotel, vapaja „Voglio una donna“ (omiljeni citat) ludog ujaka Tea iz visoke krošnje koju napušta tek na naredbu patuljaste opatice („Neki dan je normalan, neki dan nije. Kao svatko od nas“) ili Tittovog neočekivanog erotskog doživljaja s moćnom trafikanticom.
Spomenula sam tek djelić čarobnog filmskog mozaika o čijem prijenosu na pozornicu/e (HNK Ivana pl. Zajca i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula) u programu piše redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato: „(…) U Fellinijevom svijetu, sjećanje je dio tijela koji intenzivno koristimo za smijeh, čežnju, pozdrav. Gorko-slatki oproštaj od nevinosti što definira prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, buđenje tjelesne požude, uznemirujuće iskustvo naziranja blizine kraljevstva smrti. (,,,). Sjećanje čini da se iskustvo vrati tijelu. Usmjereni tim kompasom upuštamo se u riskantan zadatak kazališne adaptacije (umjetnost tijela i prisutnosti) ovog omiljenog kino klasika (umjetnost snova i slika). U ovom nemogućem pothvatu jedno od naših najvećih nadahnuća bili su Federicovi crteži (…).“
Autori predstave su (osim Fellinija i Guerre) redatelj Luciano Delprato, scenografkinja i kostimografkinja Belen Parra, koreograf Michele Pastorini i skladatelj Osman Eyublu pa ću pokušati prepoznati što su od namjera uspjeli ostvariti u predstavi Amarcord (HNK Ivana pl Zajca, 2.11.2022.). Glavni scenografski element su stare drvene stolice, tipične za nekadašnje kino-dvorane, koje vrlo vjerno odražavaju starinski duh, dočaravaju događaje u kinu i brojne „sjedeće“ situacije (koji puta nije sasvim jasno što se zbiva). S druge se strane nalazi jednostavno namještena kuhinja obitelji Biondi u kojoj se rješavaju sve obiteljske stvari i gdje se svađaju i mire otac Aurelio (Dean Krivačić), majka Miranda (Olivera Baljak) i sin Titta (Deni Sanković) uz tihu asistenciju majčinog brata Lalla (Jasmin Mekić) i djeda (Biljana Lovre).
Pojedinačno i kao par, Krivačić i Baljak vješto i precizno grade obiteljske relacije, pri čemu je nezaobilazan doprinos mladog i darovitog Sankovića, te ih je sve troje bilo pravo zadovoljstvo gledati. Osobno mi je smetalo Delpratovo predano nizanje scena iz filma, od kojih su neke na pozornici ostale nejasne, ali sam ih razjasnila ponovno pogledavši film, pa nemam dvojbi oko prethodne tvrdnje. Neki su prizori doslovna kopija filmske scene, recimo Aurelijevo kupanje u koritu nakon što popije ricinusovo ulje, dok su neki bliži kazališnoj praksi, pa je susret male opatice i šašavog ujaka Tea (Edi Ćelić) na vrhu drveta prikazan lutkama, a nadrealna pojava pauna (Edi Ćelić) u snijegu kao koreografska minijatura.
Upečatljiva je scena u kojoj nakon fašističke himne svira Internacionala, ali prikaz broda „SS Rex“ u obliku makete djeluje mi pomalo djetinjasto (a nisam sigurna da je bilo namjerno). Neki su likovi vizualno, pa time i karakterno „prekopirani“ iz filma pa Tanja Smoje kao Gradisca nije imala baš puno „manevarskog“ prostora, a tako ni Serena Ferraiuolo kao trafikantica. Izvrstan je bio Giuseppe Nicodemo u ulozi svećenika i vođe fašista, Jelena Lopatić se uglavnom snašla u svojim ulogama, Aleksandra Stojaković Olenjuk nije pretjerala u liku mahnite Volpine, a svoje su mjesto našli Mario Jovev, Ivna Bruck i Andrea Tich.
„Riskantan zadatak“ i „nemogući pothvat“ su Delpratove riječi i nakon odgledane predstave ja se mogu samo složiti. Da se manje držao filma, a više posvetio kazališnim postupcima (glumačko-lutkarska predstava Kralj Edip u ovom istom kazalištu pokazala je da on to zna i može), mogli smo dobiti predstavu koju ne bismo stalno uspoređivali s filmom i koja bi bila lišena sjećanja na „sjećanje“.