Desetljećima uporno odlazim na predstave u sva zagrebačka kazališta pa ne propuštam niti predstave u Zagrebačkom kazalištu lutaka gdje sam davno počela svoju gledateljsku „karijeru“. Također nastojim obići što više domaćih i stranih festivala kako bih mogla pogledati kvalitetne predstave i tako „izbrusiti“ svoj ukus. Za razliku od dobrih (među kojima su i predstave glumaca-lutkara s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku), predstave u ZKL znaju biti jedva podnošljive i to djeca nevjerojatno brzo detektiraju. Moje posljednje iskustvo bila je predstava Heidi Johanne Spyri u dramatizaciji Petre Mrduljaš i u režiji Dražena Ferenčine (24.11.2022.) za koju je  lutke oblikovala Neda Ilijević Vuković, a scenu Dinka Jeričević.

Tek što se na pozornici (u planinskom krajoliku s kućicom, djedom, kozama i Petrom) pojavila Heidi, lutka razrogačenih očiju, jako kovrčave kose i skučenih pokreta, mala curica iza mene je plačno izjavila: „Ne bi ovo gjedala“. Usprkos maminih uvjeravanja u bezopasan nastavak, curica je ostala uporna pa je odnesena, a ja sam ostala s crnim slutnjama (koje su se obistinile). Dok su miševi i koze izgledali donekle pristojno, ljudske figure su se „natjecale“ u ružnoći (prvakinje su bile Heidi i Klara) i neodgovarajućoj tehnologiji s kojom lutkari i njihovi pomoćnici nisu mogli puno učiniti pa su djelovali kao skupina nevježa. Sigurno zvučim grubo u svojoj izravnosti, ali sve mi je mučnije gledati dugogodišnje glumce i školovane lutkare kako „otaljavaju“ izvedbe s traljavim lutkama okruženi neinventivnim vizualnim okvirom. Zar nigdje ne postoji kolegij suvremene tehnologije?  

Zahvati u sadržaj su zadržali bitne pripovjedne komponente: Heidin (Katarina Perica Kirin) boravak u planini s djedom (Anđelko Petric) i kozarom Petrom (Ivan Bošnjak), život u gradu s invalidnom Klarom (Marta Bolfan Ugljen), njezinim ocem (Ivan Bošnjak) i guvernantom (Matilda Sorić), tugovanje za domom i povratak u djedovu kuću. Priča je dopunjena raznim epizodama među kojima se ističu one s miševima (Anđelko Petric, Siniša Miletić) i kozama (Matilda Sorić, Ana Herceg) te dobrom glazbom(Nenad Brkić). Ljudi u planini prikazani su pomoću lutaka, dok su guvernanta i otac glumci pa su dočarani vlastitim nogama (zastor zaklanja tijelo) što nije neka novost, ali razbija monotoniju.

Mada poučena lošim iskustvom, svaku novu predstavu u ZKL-u očekujem s puno radosti… iako na izdisaju, nada još nije umrla.