Kazališna družina „Pinklec“ uvijek ima potrebu pratiti zbivanja oko sebe, posebno ona među mlađom populacijom, pa kad se prihvate neke priče, ne „bježe“ od gotovo izravne poruke ili pouke (na, dakako, zaigran način).

Predstava Ja (ne) pričam Ivone Marciuš u režiji Romana Bogdana bavi se osamljenim i stidljivim dječakom Lukom koji se teško  sporazumijeva sa svojim vršnjacima pa mu se oni rugaju, što njega čini dodatno nesigurnim (Centar za kulturu Čakovec, 27.11. 2022.). Luka (Aleksandar Filo) se zato igra samo sa svojim psom i pokušava s njim razgovarati, što, očekivano, ne uspijeva. Jednog dana pas ga odvede u napuštenu kuću gdje se nalaze dvije mačke, njegove prijateljice (i dva štakora) i tamo životinje progovore pa se Luka odjednom nađe u prijateljskom okruženju. Luka se pomalo navikava na razgovor i kada opet susreće drugu djecu, bez teškoća s njima komunicira.

Ako je, prema napomeni, ova predstava za one 4+, onda mi  se čini da ima previše teksta i da on nije baš sasvim jednostavan, što kod mališana, vidjelo se, izaziva zamor. Lukini partneri (Davor Dokleja, Ena Jagec) povremeno su previše dinamični (uz glazbu Bojana Miljančića) pa bi ovdje, kao i inače često, vrijedilo „manje je više“. Jasno mi je da malenima ne trebaju nikakve režijske kerefeke, ali bi se  možda moglo malo smionije od pali-gasi (rasvjeta Neven Taradi).

Ono što je izvrsno u ovoj predstavi jest likovnost: Mario Jakšić je elektroničke „otpatke“ koristio da bi kreirao zanimljive i duhovite „karaktere“ (mada  se cijela animacija svodi na kotrljanje). Ti su likovi vizualno toliko šarmantni da ih ja osobno doživljavam kao „osobe“ gotovo „uvjerljivije“ od njihovih „pokretača“.

Da  predstava Ja (ne) pričam traje malo kraće (45 minuta je zbilja predugo) i da je „nježnija“, mislim da bi bila učinkovitija. Jer tema je važna i o njoj valja govoriti!