Ponekada se pitam ne vraćaju li se u moj život nekadašnji dani/večeri kada sam odlazila u „marginalna“ kazališta koja su prikazivala zanimljive predstave o važnim stvarima? To se pitam jer se sve više radujem predstavama u zagrebačkim „off – kazališnim“ prostorima, KunstTeatru i Teatru &TD, (kao da je naziv teatar „jači“ od riječi kazalište) u kojima stvaraju autori koji se trude reći nešto presudno, izboriti se za svoj identitet i oduprijeti se nejunačkim vremenima. Takve su predstave Jackpot Ivora Martinića u njegovoj režiji u KunstTeatru (18.11.,  produkcija KunstTeatra i  UO T25) i predstava Gard dramaturga Filipa Rutića i redatelja Dražena Krešića u režiji potonjeg u Teatru &TD  (21.11. 2022.).

Jackpot govori o onome što stoji u naslovu: Goran (Silvio Vovk) je uplatio listić lota i dobio veliku svotu novaca, 4-5 milijuna eura, kako to lakonski izgovara njegova partnerica Sara (Iva Jerković), čime se mijenja odnos njihove okoline prema njima, ali i oni sami. Osim što žele srediti financijske probleme, odlučuju promijeniti kvart u kojem stanuju i postati popularni... Naravno, stečena „vidljivost“ nuka razne, više- manje poznate ljude, da ih traže novčanu pomoć (znakovita scena sa susjedom koju sjajno igra Ksenija Marinković) uvjereni da  im oni, zbog humanih razloga, moraju pomoći. Puno je važnije od tih „usputnih“ susreta narušavanje i  pucanje dugogodišnje veze sa zajedničkom prijateljicom Sanjom (Sanja Milardović).

Predstava počinje najavom da se radi o probi za film pa je „drama zapravo scenarij koji je zapravo drama“. Zbivanja prikazuju prizori na pozornici i video snimke (Magdalena Ptiček) na kojima su stambeni interijeri, ali i vanjska zbivanja (poput susreta sa susjedom) i ta izmjena kazališnog i filmskog pristupa odlično funkcionira. Sve troje glumaca pomno grade svoje karaktere – Vovk mirnog, pomalo nesigurnog muškarca kojeg niti veliki novac ne može uvjeriti u bolju budućnost, Jerković mladu ženu željnu publiciteta čija „slava“ počiva na neočekivanom dobitku i Milardović njihovu prijateljicu koja prema njima počinje osjećati netrpeljivost zbog njihovog novonastalog  statusa. Kroz dijaloge (dramaturginja Jelena Kovačić) autor pokušava odgovoriti na pitanje jesu li se njihove veze pokidale zbog novca ili je novac bio samo „okidač“ za nešto odavno već napuklo?  Martinić ne daje konačni odgovor, ali sapienti sat.

Predstava Gard bavi se snimanjem filma o bivšem boksaču Nikoli (Nikola Nedić) kojeg glumi „pravi“ glumac Bernard (Bernard Tomić) pri čemu sudjeluje i bivša supruga Lana (Lana Ujević), a uporno se pojavljuje figura s bikovom glavom (Ivan Jurković). Preokrenuta stolica na ramenu „oponaša“  filmsku kameru kojom vješto barata snimateljica (Lana Meniga koja se pojavljuje u još nekoliko uloga) uz svojeg asistenta (Luka Stilinović) pa u ovoj predstavi, kao i u onoj prije, imamo ispreplitanje filmskog i kazališnog jezika. Dok je „snimanje“ filma o boksačkoj karijeri prikazano jasno i izravno, ponekad podsmješljivo i pomalo grubo, zbivanje izvan seta je fluidno i puno slutnji. Polako se (možda malo presporo) gradi piramida užasa u kojoj živi Nikola i iz koje ne uspijeva pobjeći jer je  učinio nešto što si ne može oprostiti. I zato ga uporno progoni krhka figura s velikom bikovom glavom koja u rukama drži malog bika od pliša! Dakako da bih mogla otkriti simboliku ovog lika, ali bi to bio „zločin“ prema autorima, jer su se oni (Rutić, Krešić) doista potrudili pri strukturiranju teksta.

Za okvir zbivanja pobrinuli  su se scenograf Matej Knievald, kostimografkinja Aleksandra Ana Buković , dizajner svjetla Martin Šatović i autor glazbe Antun Aleksa, dok je Damir Klemenić načinio odličan posao u domeni scenskog pokreta. Nikola Nedić i Bernard Tomić su moji „omiljeni“ glumci (ne samo zato što su izrazito daroviti, nego prije svega zato što se potpuno posvećuju ulogama) i bilo mi je istinsko zadovoljstvo gledati ih na istoj pozornici: ma koliko se međusobno fizički razlikovali, prijelaz boksačevog lika iz života na filmsko platno djelovao je posve prirodno. Obojica imaju svoju „pokoru“ i to vrlo uspješno donose na pozornicu. Dok sam se već uvjerila u glumačku izvrsnost Lane Menige, Lana Ujević mi je bila sjajno iznenađenje i iako je Gard prava „muška“ predstava, njih dvije na površinu izvlače prikrivenu mušku ranjivost. A bik stoji i teško diše. Da, i meni je predstava bila malo preduga.

Predstave Jackpot i Gard nisu besprijekorne, ali su u toj mjeri dobre da s nestrpljenjem čekam nove od istih autora.