TEATAR &TD: "SAN I LUDILO"
Čelo se i dalje žari
Nova predstava 'San i ludilo' pokazuje da je suradnja između Sare Renar i Gorana Matovića stvorila predstavu koju odlikuje novi duh u odnosu na onu nekadašnju. Ne bolju ili lošiju predstavu, nego drugačiju. Zanimljivu. Uzbudljivu. Životnu.
Objavljeno: 11.22.2022 12:42:25 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"San i ludilo" / Ines Novković

 

Vrijeme neumitno odnosi ljude, ali zna biti milostivo prema sjećanjima pa se na nekim davnim temeljima ponekada mogu sagraditi novi snovi i nova ludila. Poezija jednog od najvećih hrvatskih pjesnika, kako nesumnjivo možemo i moramo opisati opus Tina Ujevića (1891.-1955.), potaknula je glumca Gorana Matovića (1951.) da oblikuje kolaž stihova i proze pod nazivom San i ludilo. Ista fascinantna pjesnička riječ „zatravila“ je pjesnika i glazbenika Arsena Dedića (1938.-2015.) pa su njih dvojica zajednički počeli graditi „živi Tinov portret“ (1976.). Nisu vjerojatno putovali „od nemila do nedraga“ (Svakidašnja jadikovka), ali su sigurno prešli nemali broj kilometara i proveli više od tri desetljeća u dobrom društvu pjesnika i njegovih poklonika. Vjerujem da je njihova interpretacija zauvijek utkala Tinove pjesme u svakodnevicu, tako da su neki stihovi postali „poštapalice“ : „O Bože, žeže tvoja riječ“ ( Svakidašnja jadikovka).

Ljubiteljima poezije vjerojatno nisu tako dobro poznati Ujevićevi prijevodi i eseji kojima se bavio zahvaljujući znanju nekoliko jezika i vrsnom obrazovanju. Budući da je pokazivao sklonost boemskom životu, nije neobično da ga najveći broj fotografija prikazuje u gostionici. Valja usput reći, da su gostionice/kavane nekada bila mjesta polemika i društvenog života (ali iz suha grla riječ teško izlazi!).

Matović se odlučio „obnoviti“ predstavu, iako se zapravo radi o novom pristupu „poznatom materijalu“ jer niti je on onaj davnašnji, niti je njegova glazbena suradnica, Sara Renar (1987.) nalik Arsenu Dediću, pa je u novoj verziji predstave San i ludilo (Teatar &TD, Zagreb, 6.10.2022.) živoj izvedbi dodao snimke svoga nastupa s Arsenom Dedićem (umjetnička savjetnica redateljica Anica Tomić). Vječni Ujević, veteran Matović i nadahnuta Renar (klavir, električna gitara i vokal) izbalansirano ispreplićući stihove, glazbu i po neku projekciju (Tin kako hoda ili sjedi te stranica iz beogradskih novina „Politike“, 18. 11.1925., na kojoj piše da je „Ujević sinoć proteran“, kako to dramatično čita Matović) stvorili su sjajan spoj prošlosti i sadašnjosti.

Dok se Matović neprestance kreće i poigrava šeširom i ogrtačem naglašavajući dinamiku govorenja stihova, Renar nadomak svoje „tehnologije“ stvara neočekivane zvučne efekte koji praćeni prikladnim svjetlom (Marko Mijatović) stvaraju pomalo nerealni ugođaj. Posebno su me se dojmili trenuci kada ona šapćući prati Matovićevu interpretaciju – poput jedva čujne jeke iz davnine. Doduše u nekim dijelovima djeluje kao da se njih dvoje „svađaju“, ali ako pomnije čitamo Ujevićev životopis, jasno je da nije bio imun na vlastita  unutarnja previranja. Zbog krhkog sjećanja ne pamtim prvotni izbor pjesama, ali su posve sigurno i onda, kao i sada, birane one „vječne“: Svakidašnja jadikovka („Kako je teško biti slab….“), Pobratimstvo lica u svemiru („Ne boj se! nisi sam!...“) ili Notturno („Noćas se moje čelo žari…“).

Česta boljka onih koji pamte (ma koliko to bilo varavo) jest da su uvjereni da je „ono prije“ bilo bolje. Nova predstava San i ludilo jasno pokazuje da je suradnja između Sare Renar i Gorana Matovića stvorila predstavu koju odlikuje novi duh u odnosu na onu nekadašnju. Ne bolju ili lošiju predstavu, nego drugačiju. Zanimljivu. Uzbudljivu. Životnu.