Prvi dio o komičnom otvaranju sezona u HNK Osijek i HNK Varaždin pročitajte ovdje

Feydeauova (1862.-1921.) komedija zabune Buba u uhu opće je mjesto tog kazališnog žanra, ali kako uvijek postoji netko tko se s njom susreće prvi put, red je barem natuknuti o čemu se radi: uočivši da njezin suprug Victor-Emmanuel Chandebise  (Ljubomir Kerekeš) nije više zadovoljavajuće „angažiran“ u bračnom krevetu, Raymonde (Helena Minić Matanić) počinje sumnjati u njegovu vjernost. No, kada iz hotela „Kod vragolaste mace“ stigne pošiljka s njegovim naramenicama (hozentregerima), odlučuje djelovati pa nagovori prijateljicu Lucienne (Dea Presečki) da mu napiše (nepotpisano) pismo u kojem ga poziva u spomenuti hotel.

Primivši pismo, Victor-Emmanuel je zbunjen jer nema nikakve veze s „Vragolastom macom“ (svoje „hozentregere“ poklonio je nećaku Camille / Karlo Mrkša koji redovito pohodi taj hotel) i zamoli  prijatelja Tournela (Marinko Leš) da umjesto njega ode na sastanak s nepoznatom ženom. Situacija se komplicira jer Raymonde, vrebajući supruga, nailazi na Tournela koji je odavno nastoji zavesti; ljubomorni Carlos (Robert Plemić) prepoznaje rukopis svoje supruge Lucienne i mahnita po hotelu; Chandebiseov sluga Etienne (Filip Eldan) uhodi svoju suprugu Antoinette (Elizabeta Brodić), a tu su još redoviti posjetitelji hotela, doktor Finache (Marko Cindrić) i Rugby (Nikša Eldan), te hotelsko osoblje koje čine vlasnici, bračni par Ferraillon (Zdenko Brlek, Gordana Slivka), dvorkinja (Hana Hegedušić), kamuflažni bolesnik (Darko Plovanić) i vječno pijani sluga Poche (Ljubomir Kerekeš) koji jako sliči Victoru- Emmanuelu (što je izvor nebrojenih zabuna).

Redateljica Snežana Trišić najavljena je kao „mlada i nagrađivana“ pa sam očekivala neka „vrtoglava“ režijska rješenja ove klasične farse (nevolja zadrtih kazališnih gledatelja jest pamćenje pa tako i ja čekam da netko nadmaši predstavu u Satiričkom kazalištu „Jazavac“ (danas „Kerempuh“) iz 1985. u režiji Ljubiše Ristića), a nakon varaždinske predstave ćutila sam se uskraćenom… Trišić nije mogla napraviti drugačiju glumačku podjelu, ali je mogla drugačije organizirati vrijeme i umjesto da „perverzno“ odjeveni glumci (Nikša Eldan, Marko Cindrić) bespotrebno skakuću po pozornici ili da slušamo pjevanje bez dramskih posljedica (Hana Hegedušić), mogla se usredotočiti na brzu izmjenu scena. Neke su situacije (meni) bile iritantne poput „politikanstva“ (zbog Putina nema plina, pa Poche nosi drva) ili korištenja mobitela, dok su neke, zahvaljujući grotesknosti, bile šarmantne (meni) poput navlačenja gaćica preko haljine (Minić Matnić) ili kada Etienne usisavačem „usisava“ Rugbyja (Filip Eldan i Nikša Eldan).

Scenografija Andreje Rondović činila mi se na prvi pogled pomalo otkvačenom i djelomično funkcionalnom, ali se pokazalo da za tu njezinu „neobičnost“ nema pokrića. Petra Pavičić je maštovita kostimografkinja, što je sjajno došlo do izražaja u „uniformama“ hotelskog osoblja (tigrasti uzorak), no „kostimiranje“ Rugbyja i Finachea je bez poante, Carlos je stereotip primitivca, a haljine Raymonde i Lucienne su mogle biti neobičnije.

Ljubomir Kerekeš je doajen varaždinskog kazališta i njegov glumački raspon je vrlo širok, no u zadnje se vrijeme okrenuo komičnom repertoaru. U ovoj predstavi ima dvostruku ulogu – uvaženog poslovnog čovjeka Victor-Emmanuela i vazda pripitog hotelskog momka Pochea, pa se Kerekeš našao u „škripcu“: kao „poslovnjak“ mora biti pristojan i uljudan, kao pijani Poche može što hoće. I dok u ulozi Victor-Emmanuela on uspješno ostaje unutar decentne glumačke geste, Poche je za njega preveliki izazov i prepušta mu se pa sve što publika od njega inače dobiva, dobiva i tu: pretjeranost u gesti i riječi koji odvode u grotesku iz koje se teškom mukom vraća. Šteta da se priklonio tom modus operandi jer u ovoj predstavi, budući je repetitivno, postaje naporno.

Vrlo je ljupko svoju sluškinjicu oblikovala Elizabeta Brodić (posebno su joj u tome „pomogle“ napadne naočale), a najupečatljiviji je bio Karlo Mrkša kao Camille Chandebis. Budući da njegov lik ima govornu manu, nitko ga od likova u predstavi ne razumiju, ali on mora govoriti tako da ga publika barem intuitivno razumije. Mrkša to izvodi doista  vrlo vješto: istovremeno ga se razumije i ne razumije (međutim, kada dobije umjetno nepce, progovara razgovijetno, što je za glumca također priličan izazov).

Gledajući predstave Čaruga i Buba u uhu,  ponovo sam se prisjetila prokušanog pravila za repertoar: radiš predstavu za koju imaš (dobru) podjelu.