U zadnjih nekoliko sezona vapim za veselim (duhovitim i smislenim) kazališnim komadima kako bih se bar na kratko „izolirala“ od nedaća koje su „navalile“ na sve nas. Iako ne vjerujem da kazališni čelni ljudi „osluškuju“ kritičare, početak sezone 2022./2023. obilježen je komedijama, i to ne samo u manjim, žanrovskim kazalištima, već i u nacionalnim kućama, pa je komedija Ivana Kušana Čaruga u režiji Borisa Svrtana zaigrala u HNK u Osijeku (14.10.), a farsa Georgesa Feydeaua Buba u uhu u režiji Snežane Trišić u HNK u Varaždinu (15. 10.2022.). Splitskom i riječkom HNK-u „nije do smijeha“, dok se zagrebački HNK predstavom Don Juan uklopio u 400. obljetnicu Molièreovog rođenja (i „veseli“ dramski repertoar).
Jovan (Jovo) Stanisavljević – Čaruga (1897.-1925.), prvotno „zeleni kadar“, godine 1920. postaje vođa razbojničke družine Kolo gorskih tića uz čiju pomoć čini zlodjela. Opisivan je kao miljenik žena, kicoš i „slavonski Robin Hood“, čime je stekao karizmu koju nisu narušili ni pljačke ni ubojstva. Prozu Ivana Kušana (1933.-2012.) odlikuje „satiričko-politički i erotski podtekst“ (kazališni program) što se prepoznaje u drami Čaruga napisanoj za Teatar u gostima (1976.).
Čaruga je u tom tekstu prikazan kratkovidnim (zbog „renomea“ ne nosi naočale) i poprilično smušenim, ali i dalje slovi kao opasni hajduk spreman na sve – pa i ubiti. Odrasla u urbanim uvjetima, Ankica Toplak se udajom za veleposjednika Jurja Ardonjaka našla u seoskoj zabiti, što je čini ljutitom i nezadovoljnom. Kada se u njezinoj blizini pojavi mladi mjernik Možbolt, s kojim počinje ljubavni odnos, odlučuje se riješiti svog supruga. Ona plati seljaku Zeljiću (koji se želi osvetiti Ardonjaku jer mu je u ime duga oteo zemlju) da „organizira“ umorstvo, pa se Zeljić poveže sa Čarugom. Njih se dvojica pripremaju ubiti Ardonjaka u hotelu „Royal“ (nekada čuveni hotel u Osijeku), gdje se ovaj smjestio sa svojim tajnikom Frankićem, no ne uspijevaju zbog nevaljale hotelske rasvjete, Čarugine kratkovidnosti i zaključanih sobnih vrata („zasunili ugursuzi“).
Nakon neuspjele osječke epizode, nespretni i šeprtljavi ubojice, Čaruga (Aljoša Čepl) i Zeljić (Ivan Ćaćić), odlaze u močvaru kako bi tamo zaskočili i ubili Ardonjaka (Miroslav Čabraja) dok je u lovu s Frankićem (Antonio Jakupčević). Istovremeno se onuda šuljaju ljubavni parovi, Ankica (Antonia Mrkonjić) i Možbolt (Matija Kačan) te Možboltova sestra Tonka (Matea Grabić Ćaćić) i satnik Adam (Duško Modrinić). Iako nevrijeme ometa ljubavnike, oni iz močvare odlaze prestrašeni snažnom eksplozijom (nastalom u Ardonjakovom skladištu švercanog plina i nafte). Ankica ne odustaje od ubojstva muža pa smišlja novu zamku: Čarugu sakrije u ormarić pokraj stola za kojim Ardonjak karta s „pajdašima“, da bi, kada čuje dogovorene riječi, izašao i ubio Ardonjaka. Nespretni hajduk i ovaj put ne uspijeva pa Ankica nožem probada supruga. Kada žandarmerijski kapetan (Mario Rade) otkrije Ardonjakov leš (prilično uočljiv ispod stola), svi prisutni su optuženi, ali su osuđeni „prema zasluzi“: najblažu je kaznu dobila Tonka (odmah se udaje za Adama), malo težu Možbolt i Frankić , dok je Zeljić osuđen na smrt vješanjem. Ankica je, u pomanjkanju dokaza, oslobođena (udaje se za kapetana)… A Čaruga? On se ni u kakvom izvještaju niti ne spominje.
Prema Gogoljevoj izreci o ismijavanju („Kome se smijete? Sebi se smijete“) i u ovoj Kušanovoj komediji su najsmješnije situacije koje se lako prepoznaju: brak iz računa, šverc, lihvarenje, korumpirana vlast i samodopadni kicoš, tako da u tom ozračju istinska muka (potraga za pravdom i nemoć u susretu s vlašću) postaje pomalo karikiranom. Svrtan nije zamjetno intervenirao u tekst, a dueti (glazba Ozren Depolo) su prekidali govorene sadržaje za vrijeme dok su se iza zastora mijenjali ambijenti (Ardonjakova kuća, hotel „Royal“, močvara; scenografkinja Jasmina Pacek). Pjevani „uživo“ i s duhovitim stihovima („Od Našica do Kalkute, poslovna srećo, vjerujem u te“) ti su uspjeli glazbeni nastupi davali vrckavost i živost predstavi koja je, pri dugačkim monolozima, klizila u monotoniju (Mrkonjić). Kabaretski „štih“ predstave se, osim u glazbenim nastupima, očitovao u secesijskom stilu (sukladno tom razdoblju iako neobičnom za Ardonjakovu kuću, no to se može objasniti Ankičinim urbanim predživotom) i rasvjeti (Tomislav Kobia). Za razliku od primjerene scenografije, kostimi (Jasmina Pacek) su mi, s izuzetkom Čaruginog i Frankićevog, djelovali suviše slični (između Zeljića i Možbolta), a Ankičine haljine nisu išle u prilog privatno vrlo atraktivnoj Antoniji Mrkonjić.
Svrtan je napravio vrlo uspjelu glumačku podjelu udružujući parove: Ardonjak/Čabraja i Frankić/Jakupčević nasuprot Čaruga/Čepl i Zeljić/Ćaćić jer svaki duo ima, uvjetno govoreći, jaku i slabu kariku. Miroslav Čabraja je već pokazao da je rođeni komičar i da uspijeva biti smiješan bez karikiranja (što je izuzetno teško jer smijeh iz publike „povuče“ glumca) i u lik Ardonjaka je vješto utkao osobine primitivnog bogataša koji supruzi kupuje Tomerlinovu sliku (popularni slikar seljačkih motiva), ali štedi na hotelskom smještaju spavajući s tajnikom u istom krevetu. Antonio Jakupčević utjelovljuje tog tajnika, prikazujući ga kao frustriranog i bojažljivog mladića sklonog pjesništvu, tako da je njegovo uključivanje u poslovni život jako zabavno. Čabraja je stamen, a Jakupčević plah i ta „neravnoteža“ stvara izvanrednu cjelinu. U paru koji čine Čaruga i Zeljić, Zeljić je dominantan i Ćaćić to pokazuje svojom „nestrpljivošću“ zbog Čaruginih „gafove“. Čepl u kicoškom odijelu i petljajući oko noža izvrsno dočarava „bezveznjaka“ koji živi na staroj slavi.
U hotelu „Royal“, gdje u polumračnom hodniku Čaruga i Zeljić kuju ubilačke planove, a u skučenoj sobi Ardonjak i Frankić razglabaju o poslovima, dolazi do izražaja podjela na dva različita svijeta, Kušanova duhovita gradnja likova i odlična glumačka izvedba. Duško Modrinić je vrlo uvjerljiv kao žandarmerijski desetnik, zbog Možbolta Matije Kačana ne bih nikoga ubila, Matea Grabić Ćaćić kao vrckava Tonka ponekada je malo pretjerana (glumci nikada nisu krivi!), a Mario Rade nije baš imao neki izbor. Ukratko, predstava „Čaruga“ ima odličnih glumačkih ostvarenja, ali da su se neki dijelovi malo „stisnuli“ i ubrzali, bila bi bolja.
O varaždinskoj Bubi u uhu čitajte ovdje.