Danski književnik Hans Christian Andersen (1805.-1875.) crpio je teme za svoje bajke iz svakodnevice i iz vlastitog iskustva, pa vjerojatno zato one često ne završavaju sretno. Među žalosnim pričama s tragičnim krajem vidno mjesto zauzima Djevojčica sa šibicama koju je zagrebačka publika imala priliku nedavno vidjeti u dvije inačice: dramskoj na sceni Kazališta „Žar ptica“ u režiji i adaptaciji Tamare Damjanović (3.10.) i lutkarskoj u režiji Stevea Tipladyja i produkciji Mini teatra iz Ljubljane na 55. međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF-u (KUC Travno, 17.9.2022.).
U predstavi Žar ptice scenografkinje Sheron Pimpi-Steiner i Ivana Živković minimalno su intervenirale u prostor, prepuštajući glumcima pozornicu jer za priču nije toliko važno urbano okruženje, već hladna večer (oblikovanje rasvjete Luka Matić) i ljudska bezdušnost. Budući da je priča dobro poznata, tek ću ovlaš podsjetiti na sadržaj: sirotinjski odjevena djevojčica pokušava prolaznicima prodati šibice jer joj je otac zabranio povratak kući dok ih ne proda. U općem veselju pri kraju godine, nitko ne haje za djevojčicu pa ona, kako bi se donekle ugrijala, počinje paliti šibice. Svaka šibica stvara sliku neke ugode (toplu sobu, bogatu trpezu), a pri posljednjoj dolazi voljena baka i odvodi djevojčicu. Budući da baka nije živa, njezina pojava simbolizira smrt djevojčice.
Redateljica Damjanović puno je pozornosti posvetila ljudima koji okružuju djevojčicu (Vini Jurčić), bilo da ne mare za nju ili im smeta pa je tjeraju ili je ismijavaju. Izvrstan glumački ansambl (Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić, Ante Krstulović) prikazuje različite ulične scene (ulični pjevači, užurbani kupci, bešćutni bogataši, razmažena djeca, nevaljali dječaci), uvjete u kojima živi djevojčica (nasilni otac) i njezine vizije (toplina, hrana, obiteljsko veselje) pri čemu se spretno preodijevaju (Marita Ćopo). Iako vješto stvaraju gužvu primjerenu mjestu i dobu zbivanja, odnosi pojedinih kategorija ljudi prema sirotoj djevojčici nisu dovoljno naglašeni pa se sućutni lopov, grupa veselih pjevača i bogataši neosjetljivi na bijedu nalaze gotovo na istoj razini. Ta vesela „kaotičnost“ dobro funkcionira neko vrijeme, posebno zbog sjajnih glumaca (naročito Ivan Simon), ali kako nema nikakve gradacije, predstava postupno tone.
Lutkarska verzija (lutke i scenografija Sally Todd) temelji se na igri glumaca (Vesna Kuzmič, Aleš Kranjec) i kazalištu sjena, pri čemu je situacija doslovce smještena „u“ publiku jer ova sjedi oko pozornice. Kada se priča približila smrzavanju djevojčice, Kranjec rezimira dotadašnje zbivanje i odjednom „otkriva“ da je ostala još jedna nezapaljena šibica i da se možda još sve može „popraviti“. Ukratko, glumci ispituju djecu kako bi se moglo pomoći djevojčici i prema njihovim uputama daju joj (putem sjena) hranu, odjeću, igračke... U tom završnom zajedničkom djelovanju glumci i publika dolaze do zaključka da „trebamo pomoći jedni drugima“ (predstavi je dobila Nagradu „Tibor Sekelj“ za najhumaniju poruku), a predstava uspijeva „pomiriti“ originalnu priču i pouku.
Predočene izvedbe bajke Djevojčica sa šibicama propituju bijedu na dva različita načina: jedna se poigrava sceničnošću dok druga pokušava iznaći rješenje pri čemu obje nalaze svoje unutarnje opravdanje.