Stručnu terminologiju nastojim dosljedno koristiti pri pisanju ozbiljnih tekstova, ali je ponekada žargonom puno preciznije i lakše opisati pojedinu pojavu, pa ću ovaj tekst o nastupima Matije Solcea na 16. međunarodnom bienalnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti „LUTKE 2022“ u Ljubljani početi tvrdnjom da je on „talentiran kao sam vrag“. Solce (1981.) je odrastao u ozračju obiteljskog kazališta lutaka „Papilu“ (od 1982.), a potom je završio DAMU u Pragu (Odjel alternativnog i lutkarskog kazališta) s temom Glazbena perspektiva kazališta lutaka. Vrlo je dosljedan u preplitanju lutkarstva i glazbe u svojim predstavama koje igra „putujući svijetom s harmonikom i kovčegom punom lutaka“, kako piše na njegovoj internetskoj stranici. Solceove životvorne ruke oživljavaju sve čega se dotaknu pa predmeti naočigled gube svoj izgled i prvotnu funkciju i postaju protagonisti u nekoj čudnoj (često čudovišnoj ) priči.
Teatro Matita – jednočlano putujuće kazalište – utemeljio je 2002: teško ću zaboraviti predstavu Male noćne priče u kojoj nisu postojali lutka i lutkar, nego samo stari zapisivač koji je grozomorno hripao i uporno se svađao sa samim sobom i s nama. U Solceovim su predstavama savršeno usklađeni pokreti i glas, bilo da nastupa samostalno ili s grupom glumaca/glazbenika. Godine 2004. osnovao je češko-slovačko-slovenski folklorni band (okupivši glazbenike s DAMU) „Fekete seretlek“ (mađarski „Crno, volim te“) u kojem nastupa svirajući harmoniku i pjevajući te povezujući animaciju predmeta i glazbe, čime stvara otkvačene kabaretske predstave.
Prva njegova predstava na Festivalu „Lutke 2022.“ bila je lutkarski kabaret Tamnica u Kazalištu lutaka Ljubljana (LGL) kao dio projekta Kreativne Europe „Lutka i oblikovanje“ (Kulturnica, 25.9.). Predstava počinje ispred zgrade, gdje gledanjem lutkarskih minijatura publika dobiva „čin“ koji im osigurava ulaz u dvoranu uređenu poput fotografskog studija (Tomaš Žižka, Nerea Cuesta Garcia), gdje putem animacije predmeta, obilje glazbe i uz sugestivnu primjenu svjetla (Kristijan Vidner) izvođači (Asja Kahrimanović Babnik, Gašper Malnar, Miha Arh, Filip Šebšajevič, Tončica Knez, Klemen Kovačić, Tajda Lipicer, Sara Šoukal, Helena Šukljan) prikazuju Andersenovu priču Postojani kositreni vojnik.
Osim što je režirao predstavu, Solce je adaptirao tekst (dramaturzi Jelena Sitar i Benjamin Zajc) i uz Filipa Šebšajeviča skladao glazbu, ali je harmoniku (vrlo vješto) svirala Kahrimanović Babnik (prekrasno pjevajući). Predstava se, poput svih Solceovih, odlikuje originalnim rješenjima, dinamikom i poletom, ali nisam sigurna koliko je sadržaj razumljiv onima koji ne poznaju originalnu priču (pa i tada je na granici slutnje).
Druga Solceova predstava nastala u okviru projekta Kreativne Europe „Lutke i oblikovanje“ je lutkarski kabaret Exit koju izvode Fekete Seretlek i Studio DAMUZA (Češka), a predstava je (poput one prije) namijenjena odrasloj publici (Oder pod zvezdama, LGL, 26.9.). Osim što je redatelj, Matija Solce je u ovoj sjajno izvedenoj i poprilično nerazumljivoj predstavi (taman kada pomislite da ste „uhvatili“ temu, ona se „prefrigano“ izvuče) autor glazbe (također Ivo Sedlaček, F.S.), scenograf (također Jan Nunčič, Jiri N. Jelinek) i izvođač (konačno harmonika) kao dio skupine šestero fantastičnih glazbenika (Anna Bubnikova, Pavol Smolarik, Jan Meduna, Ivo Sedlaček, Jiri N. Jelinek).
Iako znalci tvrde da izreka „Zucker kommt zu letzt“ (njemački Šećer dolazi na kraju) ima ironičan prizvuk, ona je zbog slikovitosti omiljena među autohtonom zagrebačkom populacijom (koja zna da postoje i drugi strani jezici osim engleskog!) i ja bih je sa simpatijom iskoristila za najavu Solceove predstave Mesarica njegovog Teatra Matita na završetku Festivala „Lutke 2002“ opisane kao „intermedijski kabaret po motivima pripovijetke 'Martin Krpan s Vrha' Frana Levstika“ (Kino Šiška, 27.9.).
Razigrana grupa (Filip Šebšajevič, Miha Arh, Miha Razdrih i Tines Špik) predvođena Solceovim harmonikaškim i pjevačkim nastupom uz zanimljive lutke (Brane Solce, Sanja Fidler) i duhovitu scenografiju (Larisa Kazič) vrlo je uspješno prikazala poznatu slovensku „pravljicu“ o snažnom seljaku i njegovom boravku na bečkom dvoru. Prema prethodnima, ova mi se predstava učinila dramaturški najuspjelijom, jer nije promijenila ni duh ni logiku priče usprkos dopisanim dosjetkama i promjenama.
Svojom multimedijalnošću i korištenjem različitih lutkarskih postupaka predstave „Tamnica“ i „Exit“ su nesumnjivo vrlo zanimljive, ali meni je tek ova o Krpanu, seljaku i šverceru soli, pružila istinsko zadovoljstvo. Takvi smo mi tihotapci!