46. DANI SATIRE FADILA HADŽIĆA: "KAD JE STAO SVIJET", "KUS PETLIĆ" I "PROTEKCIJA"
Moguća lica satire
Predstave 'Kad je stao svijet', 'Kus petlić' i 'Protekcija' iz tri različite kazališne sredine ukazuju na raznovrsnu ponudu 46. dana satire Fadila Hadžića
Objavljeno: 9.1.2022 11:06:13 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Kus petlić" / NP Subotica

 

Dramaturginja Jelena Kovačić nastojala je izborom različitih predstava u program 46. dana satire Fadila Hadžića (3.-21. 6. 2022.) u Zagrebu uvrstiti široku galeriju satiričnih predstava,  iako se stvarnost već godinama pokazuje pobjednikom nad svakom izmišljenom situacijom. Odabirom predstava iz tri različite kazališne sredine nastojat ću pokazati raznovrsnu ponudu, a kronološki prva među njima je Kad je stao svijet Dore Delbianco (2. Nagrada „Marin Držić“ 2016.) u režiji Vite Taufera i koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke i Istarskog narodnog kazališta Gradsko kazalište Pula (7.6., Satirično kazalište Kerempuh).

Scenograf Dalibor Laginja podijelio je scenu na gornji dio gdje u skučenom stanu stanuju braća Gunek – Toma (Dean Krivačić) i Pavle (Mario Jovev) – s Marinom, suprugom prvog i  ljubavnicom drugog brata (Irena Tereza Prpić) i donji dio koji prema potrebi služi kao češko veleposlanstvo, ministarstvo policije ili tv studio. Smrt oca Guneka izaziva politički potres, prvo u Češkom veleposlanstvu gdje je radio kao portir (Sven Šestak duhovito prikazuje prvo češkog veleposlanika, a onda brata blizanca, češkog predsjednika) a zatim i šire.

Dok sinovi očevu smrt smatraju nesretnim slučajem, kriminalistički profesionalci, ambiciozna ministrica i nesposobni inspektor (Olivera Baljak i Deni Sanković) naslućuju mračnu pozadinu, pa umjesto da  portira prepuste njegovoj smrti, proglašavaju ga živim i među beskućnicima traže njegovu zamjenu (Aleksandar Cvjetković). Dok Pavle odbija prihvatiti lažnog oca i sudjelovati u prijevari, Toma se sjajno uklapa u „projekt“ i kao veterinar prihvaća položaj ministra zdravstva (i umjesto liječenja, počinje  eutanazirati životinje a postupno i ljude). Dakako, televizijske vijesti (Nika Ivančić) prate ove promjene, a prvotno neutješna poslenica u veleposlanstvu (Romina Tonković) nastavlja udoban život. Manuela Paladin Šabanović je kreirala kostime, Mate Matišić je skladao glazbu, a Ivan Marušić Klif je osmislio odličan video. Dok sam čitala dramu, imala sam dojam da se autorica duhovito i apsurdno igra stereotipima, ali se na pozornici drama odjednom svela na hrpu čudnih zbivanja (usprkos nekoliko uspjelih glumačkih uloga).

Predstava Kus petlić Aleksandra Popovića u režiji Milana Neškovića i izvedbi Narodnog pozorišta / kazališta / nepszinhaz Subotica (15.6., SK Kerempuh) došla je ovjenčana brojnim nagradama, a nakon završetka Dana satire pridružile su se još dvije: za najbolju predstavu u cjelini i za najbolju glavnu žensku ulogu Minji Peković (žiri – Katarina Pejović, Ksenija Pajić, Bojana Radović). Aleksandar Popović (1929.-1996.) poznat je zagrebačkoj publici, prvenstveno po čuvenoj  drami Mrešćenje šarana (ovog smo travnja ostali bez kultnog redatelja spomenute drame, Dejana Mijača) pa nije neobično da je za ovu dramu vladalo prilično zanimanje. Scenografija (Marija Kalabić) podsjeća na napučeno dvorište u kojem se svatko može sakriti, ali ipak nitko nije sasvim siguran pa  grupa ljudi pokušava sačuvati svoje i tuđe živote u teškim i nesigurnim ratnim vremenima (kostimi Biljana Grgur).

Neću prepričavati situacije i odnose ove drame jer se oni mijenjaju ovisno o „vanjskim“ uvjetima. Uostalom, svatko bi se od nas mogao zapitati, koliko smo sami spremni ostati „čvrsti“ („Ne žalim se, samo se pitam, biramo li mi život ili on bira nas“). Dinamični dijalozi, susreti domaćih i neočekivanih posjetitelja, nastup sastava s glazbalima koja ne sviraju i situacije koje odišu apsurdnim ozračjem stvaraju od ove  predstave jednu napetu i uzbudljivu priču, bez logičnog početka i bez definitivnog kraja („Što manje znam, manje se i žderem.“). Budući da se epizode dinamično redaju, teško je zastati i uživati u pojedinoj sceni (samoubojstvo zagrizom u električni kabel!) pa se završetak predstave podudara s potrebom da se gledatelj počinje podsjećati na izvedbu. Zanimljivo da je većini publike glavna ženska uloga (Milja Bušatlija) bila vrlo iritantna jer je Minja Peković „cvilila“, pa je bila tek djelomično razumljiva (uz veliku koncentraciju) i auditivno naporna, ali baš taj „rubni“ govor predstavlja njeno izuzetno glumačko umijeće. Njezin glavni (ljubavni) partner bio je Dimitrije Dinić (Pile), dok su ostale članove dvorišnog „mozaika“ činili Sanja Moravčić (Selena Batrićeva), Igor Greksa (đakon Avakum), Miloš Lazić (Johan Šuster) i Srđan Sekulić (komnen barjaktar).

Meni predstava Kus petlić  predstavlja zanimljiv fenomen  dvostrukog  odnosa: iako sam cijelo vrijeme prepoznavala  da se radi o dobroj predstavi, nije mi pružala očekivani užitak zbog prilično agresivnog „napada“ na čula…

Narodno pozorište u Sarajevu otvoreno je u listopadu 1921., a među djelima na otvorenju se našla i komedija Protekcija Branislava Nušića u režiji Nikole Hajduškovića. Stoljeće kasnije, redatelj Kokan Mladenović i spisateljica Milena Bogavac (adaptacija teksta i autorica songova na glazbu Irene Popović Dragović) u istom kazalištu propituju „zadanost “  Nušićevih postavki (politički nemoral, podmićivanje, afere, lažne diplome, korupcija), o čemu je svjedočila publika na 46. Danima satire (17.6., SK Kerempuh).

Predstava se odvijala prema „zadanom modelu“ u kojem su se izmjenjivale frenetične scene glumaca bijelih klaunovskih lica s pjevačkim izvedbama uz projekcije ispisa na pozadini (scena Marijela Hašimbegović, kostimi Lejla Hodžić) i tako u nedogled. Iako nevoljko, prihvaćam zahvate u tekstove iz prošlosti, ali mi je drago ukoliko ostaju sačuvani duh djela i autora, što se u slučaju ove Nušićeve komedije nije održalo. Da su toga svjesni i „adaptatori“, ukazuje i poruka „izvini, Nušiću“ kojom završava predstava. Ne samo da se nije očuvalo ono „nušićevsko“, nego se promijenio profil glavnog lika, novinara Svetislava (Dino Bajrović) i ujedno se nepotrebno „narušila“ ideja komedije. Vizualno ujednačeni i unutar ansambla neizdiferencirani, glumci su ostali na razini zajedničke poruke (uz troje glazbenika) koja je dala manje od očekivanog.