Ništa se ne podrazumijeva samo po sebi pa niti njegovanje   književne i kazališne baštine, u što se već cijelo desetljeće mogu uvjeriti organizatori (Teatar poezije) Festivala „Miroslav Krleža“: svake se godine iznova „bore“ za mjesto  održavanja festivalskog programa (potres ih je „otjerao“ s Krležinog Gvozda, a dvorište Leksikografskog zavoda se pokazalo preskupo). Poput svih dosadašnjih i 11. festival „Miroslav Krleža“ trajao je prvog tjedna u srpnju (kako bi okončao datumom piščeva rođenja, 7.7.), a program se odvijao u parku skulptura Akademije likovnih umjetnosti.

Zakriven zelenilom i prihvatljivo izoliran od prometne buke, program je počeo monodramom Sjetite me se 2022. u izvedbi  Gorana Matovića i uz glazbenu pratnju Stanka Kovačića, nastavio predstavama Na rubu pameti i Djetinjstvo u Agramu i završio predstavom Ćelava Leda prema motivima Krležine Lede i Ionescove Ćelave pjevačice u režiji Sare Stanić i produkciji FAKin teatra (6.7.2022.).

Krležina Leda dio je glembajevskog ciklusa i jedina je opisana kao komedija (jedne karnevalske noći) što autor naglašava kroz prikaz odnosa površnih netalentiranih kreatura – nedarovitog slikara, osrednje pjevačice i mondenog likovnog kritičara koji preziru radišnog i „neprofinjenog“ industrijalca. Ionescova Ćelava pjevačica se bavi ispraznim razgovorima i apsurdnim izjavama (kako stoji u programu „naša predstava je komedija o uzaludnosti riječi“) i moram priznati da su dramaturginja Kristina Kegljen i redateljica Sara Stanić spretno i duhovito uspjele „spojiti“ dijaloge ovih posve različitih dramskih predložaka. Pri tome je sasvim jasno koji dio pripada kojoj drami i prijelazi među njima podcrtavaju humorističke elemente. Budući da su sudionici u Ledi neprekidno na rubu nervne krize, a bračni parovi u Ionsecovoj priči u stalnom nesporazumu, prijelazi sjajno ističu elemente građanske drame na pozadini šašavog ozračja.

Osim duhovitog sadržaja, glavni adut predstave su odlični glumački angažmani, precizni i ujednačeni. Dok Domagoj Janković u svojem „povezivanju“ Klanfara i vatrogasca nudi očekivani ludički element (njega je, u dobrom smislu te tvrdnje, na svašta moguće nagovoriti), Dubravku Lelas bila je prava blagodat vidjeti u ulozi histerične Melite jer je ona izvan svojeg matičnog kazališta malo vidljiva. Luka Bulović kao slikar Aurel, Sara Stanić u ulozi neurotične Klare, uvjerljivi Pavle Vrkljan kao Urban i „otkačena“ sluškinja Hrvojke Begović izvrsno su prikazali licemjerni građanski milje.

Predstava se „naslanja“ na dobro poznate dijaloge (uz ponešto dopisanih opaski) ali su oni izvedeni vrlo dinamično i duhovito, tako da  drže veselu tenziju do samog kraja. Meni je to bilo dovoljno! A vama?