Ne sjećam se kada sam u Zagrebu imala priliku u kratkom vremenu odgledati tako puno  predstava iz beogradskih kazališta kao što se to zbilo pri kraju sezone 2021./22. Posljednje dvije bile su nastup Baleta Narodnog pozorišta iz Beograda s plesnom predstavom Ko to tamo peva Dušana Kovačevića, Vojislava Kostića i Staše Zurovca u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb (26.6.) i drama Voz Cormaca McCarthyja u režiji Voje Brajovića i izvedbi „Zvezdara teatra“ u Satiričkom kazalištu „Kerempuh“ (28.6.2022.).

Kad je redatelj Slobodan Šijan (1946.) godine 1980. snimio film Ko to tamo peva prema scenariju Dušana Kovačevića (1948.) i uz upečatljivu glazbu Vojislava Kostića (1931.-2010.), film je odmah postao silno popularan, a scene iz filma  citirane su u svakodnevnom životu… Ipak je bilo prilično iznenađenje kada je plesač i koreograf Staša Zurovac (1973.) prihvatio prijedlog upravitelja Narodnog pozorišta Beograd, glumca Ljubivoja Tadića, da stvori balet (koreografija, režija, libreto, dizajn svjetla) inspiriran spomenutim filmom (2004.).

Scenograf Žorž Draušnik i kostimografkinja Katarina Radošević Galić uspjeli su ostvariti grotesknu sliku bizarnog autobusa u kojem je svaki putnik na rubu egzistencije. Dakako, baletne scene ne prate niti oponašaju filmsku priču, ali su prisutne epizode poput svadbe, sprovoda i vojske, te sveprisutni smrt i anđeo. Pomnije prateći koreografiju ovog baleta, došla sam do zaključka da ne obiluje pretjeranom koreografskom raznolikošću, ali da su odličan ansambl, sugestivna glazba i upečatljiva vizualnost dostatni za prepoznatljivu atmosferu. Repetitivnost je u isti mah mana i vrlina ove predstave: dok ponavljanje sugerira vožnju,  koreografski pomaci „opisuju “ pojave izvan autobusa, čime  se isprepliću „unutarnja“ i „vanjska“ zbivanja, a povremeni prolazak Anđela (Nada Stamatović) upozorava na nesigurna vremena koja ne slute na dobro. Iako je Zurovčeva koreografija pomalo „razbarušena“, slike se nižu bez predaha i eventualne zamjerke se „utapaju“ u uzbudljivu fantazmagoričnu kupku („Voleo bih, majko mila, da sve ovo samo snevam“).

Filozofska drama Voz bavi se svjetonazorom dvojice muškaraca koji pokušavaju definirati temeljne ljudske postavke: pojam razuma, vjere, Boga, ništavila. Do njihovog je susreta došlo na željezničkoj stanici kada je Crni (Sergej Trifunović) spasio život Belom (Voja Brajović) i nakon što ga je doveo u svoj stan, pokušava definirati i razjasniti razlike u njihovim životnim stajalištima. Dijalog između dvojice muškaraca teče bez zastoja, iako je sasvim jasno da se ne slažu u temeljima i da se nikada neće složiti – ne zato što se ne razumiju, nego zato što se odbijaju saslušati i promijeniti. Predstava traje pod punom rasvjetom pa su glumci i publika u istom fizičkom i mentalnom prostoru, što je jednostavan, ali učinkovit pristup: svi smo mi dio cjeline i nitko od nas nije napušten. Zapravo!